Široke ulice: Dobre rock stvari kojima nedostaju bolji refreni

    855

    Široke ulice

    Erotika

    Datum izdanja: 24.11.2017.

    Izdavač: Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Erotika
    2. Rulja vani luduje
    3. Sve mi je smrt osim plesa
    4. Odlazi
    5. Spaljene fotografije
    6. Teletext
    7. Tjera me iz svojeg pakla
    8. Silazim u realan svijet

    Kad se kritika složi i album proglasi čistom katastrofom, mnogi bendovi izgube volju za daljnjim radom, a mnogi se i ostave glazbe. Široke ulice u inat svima nastavili su dalje i ovih dana izdali svoj novi album “Erotika”.

    O svim problemima “Bijesnog Dylana” pisao sam prije gotovo tri godine pa nema smisla sve ponavljati, osim kratkog sažetka. Ukupan dojam tog albuma je da baš ništa nije štimalo – loš vokal, užasni tekstovi, šabloniziran zvuk, tanka produkcija… Što se danas promijenilo? Malo toga, ali ukupan dojam je ipak znatno bolji.

    Muziku podržava

    Ajmo raščlaniti sve na faktore, ali obratnim redoslijedom.

    “Bijesni Dylan” je zvučao kao da je napravljen na silu negdje sredinom ’90-ih kad mogućnosti mladih bendova nisu bile prevelike za neki odmak od klasičnih rock standarda, pa se krpalo sa svim i svačim, a i producent se priključio toj štednji. “Erotika” upravo u tom segmentu briljira i pokazuje bend u sasvim novom svjetlu, kao moderan i potentan bend mnogo bogatijih i zanimljivijih melodija s izvrsno ubačenim synthovima ili back vokalima.

    Šablonizirani zvuk je tako izbačen i bend ne roka samo rifove koje su naučili u svojim srednjoškolskim danima slušajući bendove poput ranog Prljavog kazališta. Danas više to zvuči kao ono što se dešava na britanskoj indie/rock sceni, ali naravno na naš, domaći način.

    Užasni tekstovi su se tek djelomično popravili. Dečki su shvatili da ne moraju unedogled nabrajati svoje uzore (ili uzore svojih roditelja) da bi se dobio svojevrsni kul faktor, već da sve može biti uklopljeno i s normalnijim temama koje će lakše shvatiti i publika kojoj se obraćaju. Ipak, s vremena na vrijeme jednostavno briljiraju, a vrh dobivamo stihovima ‘Sadomazi me i ne brini se’. Prvi put kad sam čuo taj stih nije mi bio jasan, a bome nije ni sada, pola godine kasnije. Vjerojatno je to neka njihova fora pa neka im bude, ali svakako bi dojam možda bio i bolji da nema takvih stihova.

    Najveći problem albuma (a i cijelog benda) je i dalje vokal koji je blago rečeno užasan. Kad slušam Široke ulice, stvarno sam dojma da svatko može pjevati jer njegov glas nema nikakvu interpretativnu snagu, a i snagu općenito, jer svaka je izvedba mlaka i pravocrtna, bez mogućnosti da napravi nešto revolucionarno tijekom pjesme. Dosta rockera često zna imati problema s pjevanjem, ali je bolje imati medvjeda u bendu nego ovako tanašan glasić kojeg glazba u gotovo svakoj pjesmi pojede.

    Naslovna “Erotika” odmah u startu pokazuje da je ovo sasvim novi bend što se zvučnih kulisa tiče. Sličan rif koje su već koristili i na prvijencu sad je spojen u mnogo moderniji zvuk kojem ipak nedostaje izraženiji refren kojeg vokal ponovno pokvari mlakim pjevanjem (da se razumijemo – u kiticama vokal čak zvuči i solidno).

    “Rulja vani luduje” je solidna pjesma koja fino popunjava prostor, “Sve mi je smrt osim plesa” bi mogla biti najveći hit albuma zbog plesnog elektro štiha, “Odlazi” ponovno ima jako dobar groove do blijedog refrena, “Spaljene fotografije” je vrlo dobra do ranije spomenutog stiha (koji je opet igrom slučaja refren), “Teletext” je prodorna i vrlo radiofonična, u “Tjera me iz svojeg pakla” su ugostili Zorana Čalića koji generalno nije donio ništa novog što već i ranije nismo čuli u gitarskom dijelu, dok je “Silazim u realan svijet” opet nešto drugačija od ostatka albuma zbog svoje atmosfere i refrena koji kao da je pokraden od repertoara Vatre.

    Ukupan dojam je znatno bolji od prvijenca, ali kad napraviš “Bijesnog Dylana”, onda i sam znaš da će, štogod drugo napravio, biti bolje od tog albuma. “Erotika” ih nije skinula do kraja, ali je pokazala da ovaj bend ipak ima kapacitete za veće stvari – po mojem bi sudu neophodno trebao promijeniti pjevača jer ove bi pjesme zvučale mnogo upečatljivije da u refrenima imamo jasnije (i jače) otpjevane dionice.

    Mnogima bi moglo upasti u oko da album ima svega osam skladbi i otprilike pola sata materijala, što je za današnje standarde sasvim ok i trebamo se naviknuti na takve stvari. Ovo je solidan rock album, iako i dalje prepun mana, ali kad vidiš toliki napredak u mnogim segmentima neke stvari se slobodno progledaju kroz prste.

    Zaključak – ovo je jedan sasvim novi bend s jednako lošim pjevačem.

    Muziku podržava
    Stisni