Massimo
Massimo Sings Sinatra
Datum izdanja: 30.11.2010.
Izdavač: Aquarius Records
Žanr: Jazz, Pop, Swing
Naša ocjena:
Popis pjesama:
O albumima obrada Massima Savića postoje već šale od kojih su brojnije samo one o Chucku Norrisu.
Oko glasa Massima Savića stvorila su se dva suparnička tabora: jedni kojima ide na živce Massimovo, khm, khm, prepuštanje pretjeranim vokalnim linijama, a drugi baš u tome vide Massimovu emotivnost i ranjivost. Istina je naravno na sredini – Massimo je sjajan interpretator i glupo je da snima išta u čemu se ne osjeća kao riba u vodi. Uostalom, Ry Cooder, Joe Cocker i Oliver Dragojević uredno snimaju (ili su bar jedan dio karijere snimali) albume s tuđim pjesmama pa se oko toga nitko nije uzbuđivao.
Slično bi trebalo biti i kod Massima. “Massimo Sings Sinatra” je izvrsna ploča u kojoj Massimo dobro pazi što će otpjevati, a još više što neće otpjevati, tako da onog njegovog vokalnog kićenja iz prethodnog pasusa nema ni za lijek, no pjevačke uvjerljivosti ima na izvoz.
Za Massima na ovoj ploči vrijedi ona stara ‘Najbolji si kad se najmanje trudiš’, a Massimo se naoko veći dio koncerta uopće ne trudi i s takvim pristupom je i lepršav u interpretaciji i u isto vrijeme daje veliki naklon starom dobrom Franku.
Sniman uživo s Big Bandom HRT-a (Silvije Glojnarić dirigira, Matija Dedić gostuje), album prirodno teče od početka do kraja, s nekoliko izuzetnih interpretacija: “My Way“, te “Bad Bad Leroy Brown” svakako spadaju među njih.
Kao što naslov albuma kaže, obrađene su pjesme koje je proslavio Frank Sinatra, gotovo su sve klasici koje možete svako toliko čuti na radiju. To je možda i jedina mala zamjerka, naime, možda bi hrabrije bilo malo dublje prokopati po Sinatrinoj ostavštini i na svjetlo dana iznijeti one pjesme koje su jednako kvalitetne kao i ove, samo ih, eto, nismo stigli zavoljeti – kao što je svojevremeno Eric Clapton ‘otkrio’ J.J. Calea, Bob Marleya i John Martyna.
S obzirom da je ispit zvan Sinatra uspješno položio i da se nigdje nije značajnije ‘popiknuo’, bilo bi sjajno kad bi Savić lijepo sjeo na neki tečaj francuskog, stavio u gramofon nekoliko starih ploča te u skorije doba isporučio sličan album s pjesmama Jacquesa Brela, Charlesa Aznavoura, ili pak Richarda Hawleya ili Scotta Walkera (bez pjesme “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”).