Show koji nije trebao ići dalje

Tamo negdje prije pet godina, možda i više, baš mi je svejedno, ionako sam već zaboravio točno kada, polovina Queena, Brian May i Roger Taylor, odlučila se udružiti s Paulom Rodgersom i obnoviti ovaj ultrapopularan, strašan, sjajan, nenadmašan, antologijski bend. Zašto, tako nešto, barem meni, nikada nije, a niti će mi ikada biti jasno.

Da se radi o izvrsnim muzičarima, uopće nema dvojbe i mogli su, ako su
baš htjeli svirati skupa, mirne duše napraviti drugi bend, odmah bi
dobili pridjev ‘super’ i s pozitivnim vjetrom u leđa na račun svojih
ranijih bendova krenuti dalje.

Koliko daleko bi stigli, teško je reći, no možda i puno dalje nego što im je to uspjelo s Queenom, odnosno s projektom Queen + Paul Rodgers. Iskreno, nakon što sam čuo dupli koncertni album “Return To The Champions” nije mi loše to zvučalo i bilo mi je drago što se Queenove pjesme opet mogu čuti uživo, ali sam nekako duboko u sebi pretpostavljao da neće stići daleko i nisam ozbiljno pomišljao da će se usuditi snimati studijski album. Jedno sam pogodio, drugo ipak nisam, ali bilo bi sigurno bolje da jesam.

Jer je baš “The Cosmos Rock“, koji u konačnici i nije takav ‘zločin’ kakvim su ga mnogi proglasili čak i prije nego je ‘napravljen’, kapsla koja inicirala eksploziju koja je za posljedicu imala očekivan raskid ove neočekivane suradnje.

Istina, kao razlog razilaženja spominjao se i Paulov ponovni angažman u Bad Company, no ‘krah’ spomenutog albuma logičniji je zaključak. Mnogi su to dočekali s olakšanjem, među koje se svakako i sam ubrajam, jer, uza sav moj dugogodišnji respekt prema imenovanim muzičarima, uživo zvuče kao prosječan Tribute To Queen bend.

U procjene studijskih mogućnosti neću se ozbiljnije upuštati, jer su to mnogi prije mene napravili, no što se tiče koncertnih dojmova, u prošloj rečenici dao sam naslutiti što mislim o Queen + Paul Rodgers. Najprije, svaka čast, na ovom ih je koncertu, održanom 12. rujna prošle godine na Trgu slobode u ukrajinskom Harkovu, vidjelo 350.000 ljudi koji su, nesumnjivo je, u njemu uživali, što se, uostalom i jasno vidi. Evo, konačno smo došli i na glavnu temu.

Scenska produkcija je bila fantastična, pozornica impresivna, svjetlost markantna, atmosfera na svjetskoj razini, no ono najvažnije, svirka, nešto je u čemu pravi fan Queena, a njih najviše zanima ovaj DVD, ne može istinski uživati. To zvuči više kao improvizacija nego prava svirka, mada, istina je i davno znano, Paul ima izvrstan glas. Ali pjevanje na svoj način, prebacivanje naglasaka na neke druge riječi, na cijele refrene, čak i veće dijelove pjesama, prilagođavanje dakako, svojim vokalnim karakteristikama, ponegdje ih je dovelo do razine teže prepoznatljivosti.

Ipak, treba mu se priznati hrabrost, jer usuditi se mijenjati Freddia Mercurya, e za to stvarno treba ima jebeno velika muda. Paul je pokazao da ih, barem po tom pitanju ima, mada smo svi (pa valjda i on sam) znali da je to nemoguće. Helou, ipak se radi o zamjeni za čovjeka iz (najmanje) Top 5 rock vokala svih vremena. Koja jednostavno rečeno – ne postoji.

Nadalje, čini mi se da su instrumentalni dijelovi nešto bliži svojim izvornim varijantama, ali opet, u kompletu sve to zvuči ispodprosječno pa su pjesme po kojima se Queen prepoznaje, poput “I Want To Break Free“, “The Show Must Go On“, “I Want It All“, “We Will Rock You” ili “We Are The Champions” jedva negdje oko prosjeka.

U takvu kvalitetu svirke ubrajam i pjesme Paulovih ranijih bendova Free i Bad Company, kao što su legendarna “All Right Now” ili “Feel Like Makin’ Love” ili “Seagull“, a tri pjesme s albuma “The Cosmos Rock” nisam pravo niti upamtio, jer su se jednostavno ‘utopile’ među svim tim superpoznatim naslovima.

Najsvjetliji trenuci koncerta pripadaju dijelu s akustičnim mini-setom pjesama “Love Of My Life” i “39“, koje je otpjevao Brian May, a zasigurno najemocionalniji s “Bijou” i, naročito, “Bohemian Rhapsody“, koje je otpjevao pokojni Freddie. Odnosno u live svirku su ‘umontirani’ njegovi vokali, popraćeni snimkama s video spotova koji su se vrtjeli na velikim filmskim platnima iznad pozornice. S time da je drugi dio “Bohemian Rhapsody” otpjevao Paul Rodgers pa iako je sve to ‘klapalo’ savršeno, razlika je lako uočljiva.

Ranije spomenutom trojcu na ovom koncertu (i turneji) pridružili su se Spike Edney na klavijaturama, Jamie Moses na ritam gitari, i najpoznatiji među njima, Danny Miranda, basist Blue Öyster Culta, koji je zamijenio Johna Deacona. Solidno su to i ovi dečki odsvirali, napravili koncert kojeg će u Ukrajini vječno pamtiti, no to jednostavno nije to. Bez obzira što veliki plus ide sjajnoj slici, uobičajeno vrhunskom tonu, te i više nego vjerodostojno prenesenoj atmosferi sa, za Ukrajinu, pa i nešto šire, povijesnog mjesta.

Zaista sam pokušavao biti realan i pošten, kako prema uspomeni na ovaj bend, tako i prema muzičarima koji su odsvirali koncert i ne ponoviti grešku mnogih koji su prije izlaska proglasili “The Cosmos Rock” promašajem, i ovom DVD-u dao nekoliko prilika, pregledao ga desetak puta, sagledavao iz svih kutova, no jednostavno, ili je takav kakvim sam ga analizirao ili mi jednostavno nije sjeo.

Ili sam pod dojmom koncertnih albuma “Rock Montreal” i “Live at The Bowl” izašlih zadnjih nekoliko godina, a da ne govorim o “Live Killers”, jednoj od prvih ploča koje sam u životu kupio, pa previše uspoređivao ono što se ne može uspoređivati – pravi i ovaj, ‘krnji’ Queen. Zato i ne želim kriti da ću uvijek radije izabrati preslušati njih, nego “Live in Ukraine”, koji je, da ne zaboravim, uz dvosatni DVD, objavljen i u dvostrukom audio formatu istovjetnog sadržaja, zajednički upakiranom sa svojim vizualnim ‘mlađim bratom’.

I da dodam na kraju, jedno je sigurno, i jedna je velika, pozitivna snaga “Live in Ukraine” izdanja. Dokazao je, naime, da na svijetu postoji show koji ipak mora – stati.