Sheeranov dosje X

Kad s 20 godina ostvariš seznacionalan komercijalni uspjeh svojim glazbenim debijem (jednostavno nazvanim “+”), svi očekuju od tebe da budeš prvi glas svoje generacije.

Taj teret pripao je, u nedostatku boljih (ako ćemo iskreno), Edu Sheeranu, kantautoru čiji je prijemčiv glas te izgled dobrog i pristojnog dečka iz susjedstva naprosto pokorio obožavatelje u domicilnoj mu Engleskoj, ali i šire.

Svi se vrlo dobro sjećamo hit singla “The A Team” koji je bio jednostavno nezaobilazan na playlistama brojnih radio postaja, a prilikom izlaska zasjeo je na zavidno treće mjesto britanske top ljestvice singlova.Uslijedila je pauza tijekom koje je Sheeran stvorio gomilu novog materijala. Sve je bilo spremno za objavu novog albuma u veljači nove godine. No, dolaskom glasovitog producenta Ricka Rubina priča se mijenja te se lansiranje nove ploče odgađa za sam početak ljeta.Album ponovo dobiva pamtljiv, minimalistički naziv (“X”), a pod palicom iskusnog Rubina u čijoj su radnoj knjižici zapisana imena poput Casha, Jaggera, Adele i mnogih drugih sve je izgledalo i više nego obećavajuće.

Zašto je onda sve ostalo na obećanju? Ponajprije stoga što se u ovom ne baš pretjerano koherentnom miksu stilova jasno čuje kako se Ed Sheeran još uvijek traži kao glazbenik. To se osjeća i u stihovima koji povremeno previše zabrazde u banalnost i patetiku pa tako imamo dijelove pjesama (“Kiss me under the light of a thousand stars, oh darling, place your head on my beating heart“) koji zvuče kao da ih je pisao neki cendravi 12-godišnjak.

Dogodi se to i puno kvalitetnijim, zrelijim kantautorima kao što je primjerice Damien Rice (od nedavno još jedan Rubinov pulen) koji je u pjesmi sa zadnjeg albuma nazvanoj “I Don’t Want To Change You” također odlutao u smjeru jeftine poezije. No, Sheeran je još miljama daleko od irskog povratnika pod svjetla pozornice, a dovoljan dokaz tome je da spomenut Riceov pjesmuljak može bez problema stati uz bok najboljim stvarima na “X”-u.

S druge pak strane, Sheeran defintivno ima potencijala, neosporno je talentiran i dobro se snalazi u različitim žanrovima. Od nježnog kantautorskog pop/rocka s kojim počinje, tipičnih hitova za mase (“Sing“) i nabrijanih stvari idealnih za plesne podije noćnih klubova (“Don’t“) pa sve do prilično uspješnog hrvanja s hip-hopom u pjesmi “The Man“, drugo studijsko izdanje Edwarda Christophera Sheerana vodi slušatelja kroz 50-minutnu pjesmaricu koju kao da su stvarala tri različita čovjeka.

Uzevši sve nabrojano u obzir, novi album jednog od najdražih mladih glazbenika u Velikoj Britaniji pravi je dosje X te mu sam njegov naziv savršeno pristaje.

Tekst: Tino Friščić