Seven That Spells: Može li išta biti bolje od ovog?

    2929

    Seven That Spells

    The Death And Ressurection Of Krautrock: OMEGA

    Datum izdanja: 23.02.2018.

    Izdavač: Sulatron Records

    Žanr: Progressive Rock, Psychedelic, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. In III
    2. Omega
    3. Chronos
    4. Future Lords
    5. Out III

    “OMEGA” je sveukupno dvanaesti studijski album kultnog zagrebačkog benda Seven That Spells vođenog poprilično produktivnim Nikom Potočnjakom. “OMEGA” je također i završni dio trilogije nazvane “The Death And Ressurection Of Krautrock”, a koju još čine albumi “AUM” iz 2011. te “IO” objavljen 2014. godine.

    “OMEGA” ne samo da nadmašuje i “AUM” i “IO”, već predstavlja potpuni kreativni vrhunac ovog benda. Nije mi previše jasno zašto primjerice na “AUM” iza naslova “Zero” mora stajati devetnaest minuta suptilne buke, ili zašto se riff na “In II” s “IO” mora ponavljati, otprilike, vječno. “OMEGA” međutim nema takvih mogućih ekstrema, a devetnaest minuta ovog je puta primjerice umjesto buke bilo rezervirano za kompleksnu naslovnu pjesmu na kojoj bi pozavidjeli i najveći uvaženi prog rockeri. Kad se još na istom albumu, uz komad kao što je “Omega”, nađe i čudo zvano “Future Lords” ili fatalistička završnica “Out III” koja doslovno skamenjuje od čuda, čovjek se zbilja zapita kako je moguće da od ovog išta može biti bolje. Bendu je dosad i polazilo za rukom svakim novim izdanjem nadmašiti ono prethodno. No, ako kojim slučajem monumentalnu “OMEGU” naslijedi bolji album, to mora da bi trebalo biti utjelovljenje krajnjeg vrhunca čitavog podžanra.

    Muziku podržava

    Za razliku od prijašnjih izdanja “OMEGU” karakterizira manje kaosa i improvizacije, a više sklada i kompozicije. Svejedno, to Sevene nikako ne spriječava da se uspješno izraze psihodelijom polimetrije, odvlačeći čitavu kompoziciju prema kaosu dekonstrukcije tonalnosti. Ritmičke isprepletenosti gitara Nike Potočnjaka i Gordana Tomića u čvrstom su i jasnom dijalogu, a izvedbe su podebljane teškom ritam sekcijom basista Jeremyja Whitea i, ovog puta, bubnjara Blakea Fleminga. Sve to skupa otkriva veću ozbiljnost u radu nego što je do sad bio slučaj, pa bi se tako dalo zaključiti kako upravo ova četvorka čini glazbeno najzreliju varijantu Seven That Spellsa.

    K tomu svakako debelo treba pribrojiti i vokalne dionice Jeremyja Whitea, koji je ovaj put konačno dobio onoliko prostora koliko tako dobar glas i zaslužuje. To su harmonije koje korijene vuku iz folklora koji bi slobodno mogao pripadati i nekoj izvanzemaljskoj rasi. Misterij dodatno pojačava i ne tako uobičajeni jezik kojim je čitavi album otpjevan. Ne bih otkrivao o kojem se jeziku radi, jer svaki misterij dobro dođe kad se radi o utonuću u muziku Seven That Spellsa. A uz Whiteove briljantne napjeve i mantrajuće dijelove, utonuti u ovu muziku putovanje je samo takvo.

    Zaključno se može reći kako pet naslova čine savršenu, neraskidivu cjelinu, koja bi slobodno mogla biti rock vrhunac godine. Zvuk koji igra ulogu halucinogene supstance, suzvučja koja se ispitivaju do granice ludila, a opet, krajnji efekt je potpuni sklad uma i tijela… To su majstorije koje zlata vrijede. A kad bi Seven That Spells na račun “OMEGE” kojim slučajem postali globalni fenomen, u svijetu bi, od danas pa do daljnjeg, bilo daleko manje glavobolje.

    Muziku podržava