Šetnja kroz privatnu glazbenu povijest

Odstranimo li ih u potpunosti, ili barem nakratko zaboravimo na procjene kvalitete svih šest albuma ovog nizozemskog benda, ono što im svakako treba priznati je to da svaki od njih ima svoj DNA.

Drugim riječima, koliko god da je među sličnosti, toliko, ako ne i više,
ima i različitosti i nemoguće je pronaći dva, a kamoli više, koji bi
previše nalikovali jedan na drugog. Ili na trećeg.

Iz kojeg god razdoblja bendova rada datirao. A početak je u 1996., prvi album “Enter” (1997.) jedan je od klasika symphonic-metal subžanra, dok drugi, “Mother Earth” (2000.), sa značajnom dozom folka, i dalje slovi kao najbolje studijsko izdanje Within Temptationa. Tri koja su uslijedila, imala su snažan, ali i poprilično nedorečen utjecaj, valjda, modernog metala i mainstreama, pa je bend počeo sve jače gubiti identitet.Vrhunac, ili bolje reći dubinac kreativnog pada bilo je konceptualno izdanje “The Unforgiving” (2011.), kojeg su mnogi mediji doslovce sasjekli, više nego raščetvorili, ponajviše zbog prenaglašene poperske orijentacije, ali i nastavka lutanja neprohodnim stazama. Kao da blamaža s “The Heart of Everything” (2007.) nije bila dovoljna.

Od jednog od najboljih sastava i pionira specifičnog metalnog usmjerenja, Within Temptation se tako pretvorio u bend koji je zanimao sve manji broj sljedbenika najžešće glazbene scene. Usprkos prividnom povećanju sveukupnog broja fanova, praktički je bio ‘nigdje’, lebdio između fanova metala, rocka i popa, koji kao da nisu bili previše zainteresirani da mu ponude stazu(e) na koju bi se sigurno spustio. Moguće da su se nakon toga uključila sva svjetla i sirene za uzbunu, jer situacija s albumom “Hydra” dosta je drukčija nego ona na nekoliko prijašnjih. Ukratko, bolji je od njih. I to dosta.

Ne bi moglo reći da je puno drugačiji, ali da jeste jednim zadovoljavajućim dijelom, to se može sa sigurnošću. Što, u biti, i nije glavni razlog da je bolji od svih iz ‘komercijalne’ faze Within Temptationa, već to da je “Hydra” napokon jedan čvrst, kompaktan, propulzivan, raznovrstan album s ozbiljnim kompozitorskim pristupom i s elementima koji su Within Temptation svojedobno učinili velikim bendom.

Hydra je, prema drevnoj grčkoj mitologiji, monstrum otrovnog daha i smrtonosnog potiska noge s glavom zmije, a za svaku odsječenu na njezinu mjestu izrastu dvije nove. Prema riječima gitariste Roberta Westerholta, upravo karakter Hydre najbolje prikazuje glazbu i koncept albuma. On je poperski melodičan i privlačan, klasičarski bombastičan i raskošan, rockersko/metalski težak, krut i energičan, s jasnim simfonijskim dijelovima, uozbiljenom, dramatičarskom atmosferom, te s uobičajeno fantastičnim vokalima. Prije svega Sharoninim snažnim i(li) staloženim, uvijek odmjerenim pjevanjima, ali i općenito, jer vokalna raznolikost jedna je od glavnih značajki cjelokupnog materijala.

Sharon uvijek zvuči odlično i impresionira svojom snagom i rasponom, a osim njenih prekrasnih, ‘lebdećih’ pjevanja, koja uvijek na razborit i najčitkiji način mogu (i znaju) prenijeti jakost, emocije, dubinu ili melankoliju pjesama, angažman gostujućih vokala različitih stilskih usmjerenja, te suptilnost epskih zborova, pokazao se punim pogotkom. K tome, na dvije se pjesme pojavljuju i Robertova gunđajuće-srdita pjevanja koja ozbiljno proširuju vokalni spektar, ali i automatizmom nabacuju paralele s debijem “Enter”. U stvari, “Hydra” bi se na neki način mogla doživjeti kao kombinacija tog, s albumom “The Silent Force” (2004.), s kojima dijeli potištenu atmosferu, metalnu nepatvorenost, gotičarsku romantičnost, orkestralnost, melodičnost, zaraznost, živahnost, privlačnost i djelomičnu raspuštenost. A mogao bi biti i šetnja kroz cjelokupnu karijeru benda.

“Hydra” donosi neke od najtežih materijala koji je Within Temptation ikada napisao, s obiljem epskih gitarskih riffova i solaža, tvrdim, krutim i tmurnim ritam sekcijama, mračnim klavijaturama i filmskim ambijentom. U tu kategoriju spadaju “Silver Moonlight“, oštra pjesma srednjeg tempa s naglašenim simfonijama, growlovima i emotivnim krajem uz piano i sanjarska pjevanja, te “Tell Me Why“, još jedna s growlovima, ali i potpunom kolaboracijom clean vokala po svim linijama.

“Dangerous” je potencijalni hit s popy synthevima i modern metal štihom, blagim naznakama metalcore riffinga i gostovanjem Howarda Jonesa (Killswitch Engage), koji pjesmi daje na pokretljivosti. Od svih vokalnih suradnji nekako se najboljom čini ona u pjesmi “And We Run“, gdje gostuje reper Xzibit, koji se svojim pjevanjem odlično uklopio u melankoličnu orijentaciju pjesme ispunjene pianom i back-up zborovima.

“Paradise (What About Us?)” je manje-više klasičarska suradnja dvaju vokala s opernim predispozicijama, u konkretnom slučaju Sharon i Tarje, a u biti je jednostavna, ali elegentna symphonic rock pjesmica predodređena da bude hit. Nešto slično kao i u slučaju pjesme “Roses“, koja vjerojatno ima najhitičniji potencijal, a “Whole World Is Watching” je emotivna balada s akustikama i neuvjerljivim vokalnim izmjenama Sharon i Davida Pirnera (Soul Asylum). Iako početnim perkusijama u stilu Phila Collinsa ne obećava puno, sympho-pop balada “Edge of the World” s protokom sekundi postaje sve bolja i kandidat za top-naslov albuma.

Nezahvalno je reći da će album impresionirati ljubitelje svih faza rada benda, no u najmanju je ruku pristojno djelo i apsolutno zavrijeđuje da ga se isproba. Pogotovo tako nešto vrijedi za ekipu koja je skeptična prema svemu što bend radi posljednjih godina i neodlučna je po pitanju ovog izdanja. Mogla bi se, barem malo, iznenaditi.

Within Temptation je s “Hydra” pokazao da nije zaboravio komponirati dobar album. Naravno, pod uvjetom da ne smeta činjenica što metal nije stožerna karakterna osobina. Uostalom, u glazbi ovog benda to ionako već poodavno i nije.