Sentimentalni odgoj

U čovjekovom se životu, ako poživi, u određenom trenutku dođe do jedne točke kad je jasno da je manje života preostalo nego što ga je prošlo.

On se tada okreće i gleda u nemilosrdnu količinu prošlosti koja je ostala iza njega, na sve stvari i osobe koje su na njega utjecale i izgradile ga u to što sad jest. Aaron Neville, američki r’n’b i soul pjevač znamenite reputacije, ušao je u osmo desetljeće života.

S probranom ekipom glazbenika zagrabio je dvanaest kompozicija iz svoje prošlosti koje su presudno utjecale na njega. Ono što je Flaubert nekoć davno nazvao ‘sentimentalnim odgojem’ Neville je nazvao imenom svojeg novog albuma “My True Story“. On može uzeti ovaj album, pokloniti ga nekom te mu kazati: “Od ovih pjesama sam sačinjen iznutra“.Za ovaj pothvat okupljena je opasna ekipa. Kao producenti nastupaju Don Was i Keith Richards. Potonji svojim kvrgavim prstima ispisuje i neke lijepe gitarističke dionice. Suborca na gitari mu čini Greg Leisz: njihov zajednički dijalog je milina za slušati. Još valja izdvojiti Benmonta Tencha na klavijturama i Tonya Scherra na basu. Zavodljivi ritam svojim bubnjem udara George C Recell. Ovaj tim je na pet dana zauzeo jedan njujorški studio. Was – producentska faca koja se skriva iza brade, lenonki i dredova – sve je to upakirao u album koji slušaoca teleportira u vrijeme pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su pjesme i napisane. “Nismo htjeli napraviti karaoke verzije, ali smo htjeli ostati vjerni originalima” objasnio je on.

Centralno mjesto svih ovih dvanaest pjesama zauzima žena. Ovdje ih ima svakakvih: od sponzoruša (“Money Honey”) do onih zbog kojih slomljeno srce ostavlja tragove suza na jastuku (“Tears On My Pillow”). U jednoj ženski smijeh učini da muškarčevo srce zazvoni (“Ting-a-Ling”), u drugoj promatramo izvijanje njenog zmijolikog tijela dok se prve zrake sunca probijaju kroz kadar (“Gypsy Woman”). O tematici klasika “Be My Baby” i “This Magic Moment” ne treba duljiti.

Glazbeno je sve ujednačeno te nitko ne dominira. Svatko od muzičara nastupa poput pravog džentelmena koji daje prednost onom čiji je red, dok on dostojanstveno čeka svoj. Keef je velik u svojem poslu i ovdje: gdjegod čujemo njegov akord, gdjegod solažu u Chuck Berryevom stilu… onda se povlači i prepušta teren Tenchu, Recellu i drugima.

Nevilleov glas putuje između tenora i falsetta, gore dolje, gore dolje. “Ove pjesme su mi u djetinjstvu bile poput slatkiša, te ih se nisam mogao zasititi. Učiteljica je zasigurno mislila da imam poremećaj koncentracije” prisjeća se Neville. Kod ovog albuma ne radi se o prepjevima koji dekonstruiraju pjesmu, da bi je ponovno sastavili na drukčiji, svoj način. Ovdje se gazi gotovo istim stopama kojim su prolazili i njihovi tvorci, ali ipak je svatko od glazbenika dao novi doprinos.

Richards je snimanje albuma “My True Story” opisao kao ‘session iz snova’. Uistinu, čini se da je za vrijeme njegovog nastajanja studio bio ispunjen samo dobrim vibracijama. “Možete doslovno čuti smijeh u pozadini snimki” napominje Neville. Tako i je: album je uhvatio atmosferu jednog petodnevnog druženja starih prijatelja koji pomoću svojih instrumenata i glasnica razgovaraju o dvije vječne i nedokučive teme – o ljubavi i ženama.

Teško je ostati miran prilikom slušanja ovog materijala; album se kroz ušne opne počinje lagano ali nezaustavljivo širiti tijelom slušatelja, te se uskoro glava počinje klimati, ramena podizati a noga lupkati u ritmu Nevilleovog doo-wopa.