Sedam dana Japana: Spremni da uzdrmaju i ošamute

Razlika u udaljenosti između Zagreba i Tokia je nekih 9 tisuća kilometara. Povezanost Sedam dana Japana s Japanom gotovo je nikakva. Sada kada smo riješili geografske dileme i smisao imena benda, možemo krenuti dalje s recenzijom njihovog novog EP-ja “Frčkava vremena”. S obzirom da sam očekivao još jedan novi bend s prizvukom psihodelije, na tragu japanskih premijera, dobio sam nešto sasvim drugačije i žanrovski isto tako udaljeno.

Sedam dana Japana je bend nastanjen u Zagrebu i kroz postavu gitara/bas/bubanja dolaze do zvuka koji bi se najbolje mogao opisati kao garažni rock s primjesama funka. “Sisu mi daj” otvara EP svojim ponavljajućim načinom odvijanja stvari. Gitara Mirana Bikića vodi priču kroz cijelu pjesmu, a ritam sekcija Agrona Lešdedaja na basu i Marka Maržića na bubnjevima radi jedini posao koji ima, a to je držanje čvrstog groovea kroz pjesmu koja traje 6 minuta, i to radi sa sigurnošću. Parola u obliku “Sisu mi daj nemoj da čekam!” daje osjećaj pjesmi koja će live biti hit. Što publici više treba od toga da dođe na koncert novog benda i u startu čuje riječi koje će bez problema ostati u uhu nakon koncerta?

Nastavlja se dalje u nervoznom tonu pa se u pjesmu “Nervozan” ulazi s rafalnom paljbom na gitari nakon koje ne znam što bi moglo slijediti, no priča drži svoju vodu i nastavlja u garažnom zvuku. Nema tu previše razmišljanja i nema tu previše dileme, Sedam dana Japana ima zadatak da uzdrma i ošamuti publiku. Prvenstveno ih treba doživljavati kao grupu koja radi pjesme za nastupe uživo, a tek onda kao studijski bend.

“Tužan stan” potvrđuje rečeno. Nailazimo na žestok uvod i smirivanje tijekom pjevanja. Refren “Za tužan stan ne postoji dan, to smo mi!” jednako tako potvrđuje da se cilja na koncerte na kojima ne znate što vas očekuje i daje priliku da brzo uđete u svijet Sedam dana Japana. Pravi dragulj se nalazi na četvrtom mjestu i zove se “K”. Pjesma kao da ima drugi smjer – smjer koji bi više volio čuti u budućnosti. Disko ritam i funk gitara ovaj dio EP-ja čine osvježavajućim u moru gitare i buke. Na trenutke Darkwood dub, a onda na trenutke The John Spencer Blues Explosion. I na samome kraju se smještaju “Frčkava vremena”. Našli su se između svega i pjesma zvuči kao ublažena verzija zvuka koji dominira cijelim EP-jem.

Iako je ovo izdanje za Sedam dana Japana prvi pokušaj da dobiju pažnju publike, ne sumnjam da će im s ovakvim EP-jem to biti problem. Iskreno bih više volio čuti nove pjesme koje više imaju poveznice s pjesmom “K” – na takav bi način došli do boljeg balansa u repertoaru i do toga koliko se razlikuju u pogledu na studijske i live pjesme. Ne vidim razlog zbog kojeg ovakav bend ne bi dijelio pozornicu s velikanima rock glazbe na festivalima kao što je, na primjer, Brijačnica.