Sasvim dobar početak

Ispada da je od tri imena koja su istaknuta u nazivu kolektiva koji je snimio album, ono glavno i naslovno najmanje poznato.

Bruno Mičetić Trio uključuje gitarista s naslovne strane, poznatog
američkog klavirista Joea Kaplowitza, supruga Lele Kaplowitz koji ovdje
briljira na orguljama i Ratka Divjaka, majstora koji je bubnjao Dadi
Topiću i Vedranu Božiću kad su snimali najbolji album, uz Josipin
“Dnevnik”, u preddugemtovskoj fazi rocka bivše države.Mičetić je gitarist riječke grupe Keops, ali nađe čovjek vremena i da snimi poneki jazzerski album, a diploma na konzervatoriju u Klagenfurtu uvijek dobro dođe da te ljudi shvate ozbiljno. S pravom.

“Šapat fantoma” zanimljiv je album koji najviše kombinira zvukove gitare i orgulja te jakim međuigrama koje čovjeka mogu odvesti na trenutak na put bolje prošlosti rocka, kad se na mainstream rock pozornicama mogao čuti zvuk relativno sličan ovom, ali ga i ubrzo vratiti na jazz teren. Gitara je u na ovom albumu onaj mirniji i tiši brat orgulja kojima Kaplowitz izdvaja materijal na cd-u iznad prosjeka.

Skladba “Soul Eyes” na sredini albuma, osam minuta duga, kamen je temeljac albuma. Polako se vuče gitara, čovjeka na naslovnici okrenutog prema brodu, da bi je ubrzo susrele orgulje Kaplowitza ne želeći se isticati pretjerano iznad površine. Orgulje preuzimaju palicu tek nakon četiri i pol minute i sljedeće dvije čvrsto je drže kod sebe.

Gotovo se cijeli album drže te sheme, u kojoj glavnu ulogu ima šest žica Mičetića usmjeravajući ostala dva instrumenta u smjeru u kojem im se ide u nekom trenutku. Dio je pjesama vedar i nasmijan, dio mirniji, polaganiji, tiši, a orgulje daju dodatnu dimenziju materijalu koji tako postaje još privlačniji.