Sarina definicija stila

Dobro je da se Sara Renar po pitanju trećeg izdanja nije odlučila za još jedan EP već za cjeloviti album.

Uz kompletno djelo lakše se stječe dojam njezina umjetničkog rasta. A Sara je ‘narasla’ poprilično. “Tišina” je njezin trenutni kreativni vrhunac kojeg bi ona u budućnosti, kako su stvari krenule, mogla i nadmašiti.Prvi album “Djeca” prema ovom je izdanju mačji kašalj, a ako je naredni EP “Jesen” bio eksperiment tada je “Tišina” definicija stila. Od još jedne cure s akustičnom gitarom u rukama do glazbenice istančanog artističkog izražaja Sara hrabro ruši prepreke pred sobom.Slušajući “Tišinu” ne može se promašiti sazrijevanje i ozbiljnost pristupa radu. Onaj tko očekuje poletne ritmove tipa “U velikom stilu” može slobodno odustati od ovog albuma jer riječ je, naime, o poprilično mračnom, na trenutke uznemirujućem, ali izuzetno atmosferičnom izdanju koje nešto vedrije tonove donosi tek na, ironije li, “Prije nego umrem” te “Čuvaj svoje pjesme”.

Zvučne kulise sazdane od sumornih moćnih synhteva, klavira i elektronike u službi su soundtrackova za Sarine ispovjedničke tekstove, kod kojih se, usput rečeno, zasad pokazala u najboljem svjetlu. Povremenim distorziranim gitarama Sara se opako približava alt rocku, a kad bi samo ponavljala određene dionice reklo bi se da žena razara post rock.

Vokalno, ovo je daleko najbolje njezino izdanje. Niži tonovi na trenutke bolno senzibilnog, na trenutke zastrašujuće hladnog glasa, uz spomenute zvučne kulise funkcioniraju savršeno. Ovakvo nešto može izvesti jedino onaj s kim više nema šale. A Sara je izgleda otpustila sve kočnice.

Tijek albuma itekako je bitna karakteristika “Tišine”, te uz određene segmente stječe se dojam čvrstog koncepta. A uz kristalno čistu produkciju nema smisla ne zavrtjeti ga uvijek iznova.

Vrhunac albuma aktualni je naslovni definirajući singl koji se u drugoj polovici pojavljuje u još i boljoj verziji, zatim “Samo je vjetar” s bolnim Sarinim mantranjem teksta, te izvrsna završnica u vidu “Notturna” (interpretacija Tina Ujevića) i “Gdje povlačiš crtu“.

Looper i ovdje radi čuda te isprepletenost Sarinih glasova na “Tišini” od puno je većeg značaja nego dosad, a napjevi sa sobom nose i crtu melankolične psihodelije.

Pametno i kreativno, bez imalo patetike, Sara je iz sebe na svojstven način istresla bilo agresiju, bilo ljutnju ili tugu. Kako god, “Tišina” je u svakom slučaju odvažno djelo itekako uvjerljive umjetnice koja zna kako rasti.