Sarajevo, Vojvodina, Podravina…

Jedna od najbrže rastućih karijera posljednjih godinu, godinu i pol dana u Hrvatskoj sigurno je bosanskohercegovačka zvijezda sevdaha Amira Medunjanin.

Prije godinu dana zagrebački Vip Club bio joj je taman, danas je zavidno premalen.
Prije godinu dana u Zagrebu je bila perspektiva, danas je činjenica.Prošli album “Amulette” bio je odličan spoj jazza i sevdaha te je funkcionirao upravo kao blues forma čemu bi sevdah, preselivši blues u kontekst podneblja Andrićeve ćuprije, i trebao biti najsličniji. Taj je album sa sobom donio i tradicionalni zvuk ne samo BiH, samo Sarajeva, nego se poigrao cijelim istokom bivše države.

Kao što nam je i rekla u intervjuu, Amira je na ovom albumu napravila dosta jasan zaokret, možda i jači nego što bi se očekivalo. Izašla je iz onih širih okvira “Amulettea” i snimila album koji je ipak bliži sevdahu, a dalji jazzu. Album tako gravitira prema Bašćaršiji, prema središnju prostoru u kom se inače kreće, a od njegovih margina. Iako su pjesme opet odasvud.

Ali, s druge strane, na ovom je albumu snimljen i jedan pravi podravski, kajkavski hit. Hrvatskoj je pjesmi “Čula jesam da se dragi ženi” dala svoj vrlo jak glas i na album ju je stavila kao oazu, jedinu bržu, jedinu kajkavsku pjesmu. Možda pristrano, ali svakako našem uhu trenutak albuma. Nakon što čuje da se dragi ženi, cura u pjesmi u jednoj mmu ruki donese kitu ružmarina, a u drugoj malenoga sina. A tek melodija na klaviru…

Osim te pjesme, album više nema bržih pjesmi kakvih je bilo nekoliko na “Amuletteu”. Još kad se tomu doda nekoliko minuta viška na albumu (u prosjeku šest po pjesmi, zadnja 11 i pol), album postaje malo manje pitak nego prošli, iako konačni rezultat nije puno slabiji.

Amirini glazbenici, Boško Jović na gitari ponajprije, ponekad stvaraju tihu, sasvim tihu podlogu čije ‘rupe’ ispunjava glas Amire. Onaj glas… Na “Kradem ti se u večeri” to se savršeno čuje, taj zvuk koji toliko nepogrešivo podsjeća, unatoč samo gitari i vokalu, na Sarajevo. Slična je priča na početku “Ajde da li znaeš, pametiš Milice” koja se kasnije razvije u malenu, bh kotrljajuću grmljavinu.

Na “Što te nema” Amira opet pokazuje svu emociju i sav talent koji je čine ovim što ona i jest. Pjesma koja nudi onima mekšeg srca i šansu za pustiti koju suzu. Onakvu jednu, onakve dvije kakve ih ona redovito prolije na koncertima.

Album su zaokružile prva i posljednja priča. Posljednja, ona s orijenta, “Telal viče” koja u sebi ima i skrivenu a capella dionicu i recitaciju i prva, iz Makedonije “Eleno Kerko“, vjerojatno najljepše odsvirana pjesma na albumu.

Komparativno s “Amuletteom“, na “Silk & Stone” fali jazza. Ali, onda na “Amuletteu” fali sevdaha. Pa kako komu odgovara. A najbolje odgovara oboje.