Samo prosječno prvo predstavljanje Jacka Garratta

Jack Garratt postigao je instantni uspjeh albumom prvijencem “Phase“.

Od nagrada tu su BBC Introducing Artist of the Year, BBC Sound of 2016 i BRIT Awards Critic’s Choice. Odmalena je odrastao uz glazbu i počeo pisati s 12 godina te je naučio svirati nekoliko instrumenata. 2012. je napravio stanovit pokušaj albuma, ali to nije uspjelo jer nije bio zadovoljan pa smo morali čekati do 2016.Kako objasniti tako značajan uspjeh i od kritike, a i ljestvice pokazuju svoje. Jack je mlad čovjek koji ima mnogo toga za reći i kao da je sve to htio upakirati u ovaj album od 12 pjesama plus bonus stvari.Nakon nastupa na raznim festivalima i singla “Worry“, koji je ujedno najjači na ovom albumu, dobili smo “Phase”. Je li to samo faza u njegovom odrastanju i priča o strasti za glazbom u koju je utkao toliko energije i žara koji je primjetan na većini pjesama? A možda samo podlijeganje onome što danas prolazi, a to je indie pop u koje je pop mnogo jači, iako tu ima i r’n’b-a i elektronike. Ovaj miks nije toliko loš na prvo slušanje, ali nema tu nešto što bi vas zakačilo da slušate u nedogled.Zanimljivost je da je najbolje prošao u Velikoj Britaniji i što se tiče kritike i slušatelja. Kada znamo koliko su oni osjetljivi na svoje glazbenike iz toga se da dalje zaključiti da drugdje nije postigao toliki uspjeh.

Naime, ovaj je album negdje na pola puta između Jakea Bugga, ali mnogo manje uspješan i rockerski te Eda Sheerana s druge strane. Jack kao da se ne može odlučiti na koju stranu okrenuti, ili u mainstream ili u rock na tragu Bugga.

Pjesme su dosta raštrkane i ne može se pratiti nit koja bi ih povezala u cjelinu. Uglavnom su ljubavne tematike, iako ne klišeizirane jer su tekstovi prilično zreli, no vokal je pomalo iritantan u korištenju falsetta. Bolje se stvari u kojima čišće pjeva, kao “Breathe Life” i već spomenuta “Worry” koja je daleko najbolja stvar na albumu. Iako jedan hit ne čini album pa stoga i nije povukao ostale stvari.

“The Love You’re Given” je najiritantnija na albumu s karikiranim falsettom koji mu jednostavno ne odgovara. Nešto bolja je “Suprise Your Self” u kojoj se osjete utjecaji Mumford and Sonsa s kojima je bio na turneji.

“Fire” je jedna od onih u kojima ne koristi falsetto toliko izraženo pa je i slušljivija. Ostatak je albuma jednostavno prosječan, ništa zadivljujuće i intrigantno pa čudi toliko hype oko Jacka Garretta.

Mnogo je toga pred njim jer je mlad glazbenik i ukoliko se u budućnosti jasnije artikulira, možda nas pozitivno iznenadi.