Samo mu dajte rock’n’soul za pjevati

Novi album Joea Cockera producirao je, aranžirao i na njemu supotpisao polovicu pjesama Matt Serletic, isti čovjek koji je jedan od najzaslužnijih krivaca za unakazivanje rock klasika na posljednjem Santaninom albumu “Guitar Heaven”.

Srećom, na “Hard Knocks” Matt i društvo su napravili puno bolji posao.

Album otvara naslovna stvar, uistinu moćan rock’n’soul singl koji se zasluženo može često čuti u programu naših radio-stanica. Pjesma ima snažnu melodiju i začinjena je ženskim back-vokalima i puhačima. To je stil koji Cockeru uostalom najbolje leži, te u kojem se osjeća kao riba u vodi, jednako kao i u stihovima o mudrosti koju je stekao u uličnoj školi.

Na “Hard Knocks” se nastavlja duhovita i poletna “Get On” u kojoj Cocker demonstrira da vam još uvijek unatoč svojim godinama može podići adrenalin i pripremiti vas za subotnji noćni izlazak.

Pomislio sam već da bi ovo mogao biti stvarno solidan Cockerov album, no nažalost ostatak albuma rijetko dostiže razinu prve dvije stvari. Izdvojio bih još samo zanimljivu “The Fall” koja se iz funka pretače u power baladu.

Ostatak albuma uglavnom plovi srednjim strujama pjesama sporijeg i srednjeg tempa koje nit’ smrde nit’ mirišu. Joe na svim stvarima pjeva kao i uvijek iz sveg glasa, iz sveg srca, pa ne čudi što je, po vlastitom svjedočenju, skoro oslijepio tijekom snimanja “So It Goes”, no ni njegovo pjevanje ni uhu ugodne, radio friendly melodije većine stvari ne mogu spriječiti da vam pjesme na jedno uho uđu a na drugo izađu sa svojim prežvakanim stihovima i isto takvim studijskim trikovima.

Album ipak završava solidno kako je i počeo s gospel-soul pjesmom “I Hope“, u kojoj se ne vodi toliko računa da se svidi trenutnom ukusu publike i radijskih urednika, pa pjesma i Joe odmah zvuče toplije i opuštenije. Ne treba za Cockera izmišljati toplu vodu, samo neka mu daju da pjeva rock’n’soul dokle god može.