Samo loš album i ništa više

Božić je i vrijeme je darivanja i možda treba kupiti poklon nekom tetku koji bi nam trebao biti blizak, ali nije iz nekog razloga. I toj osobi treba kupiti nešto simbolično.

Što znamo o tetku? Možda sluša ‘nešto iz osamdesetih’? Mogao bi mu (ili njoj) svidjeti album Barrya Gibba! To je vrlo ispeglana muzika, dubinski steriliziranih ideja u samom začetku, jedina ideja koja se probija je da zvuči kao mainstream rock koji se namjenski treba svidjeti, po kompjutorskoj formuli – što slušateljima treba, to im treba dati. Svilenkasti power-pop aranžmani, vokali koji jako dobro podsjećaju na neke vrhunske vokale u prošlosti (na pola puta na Toma Pettya i Phila Collinsa), generička muzička rješenja tvore odličnu muziku ako želite zaboraviti koga slušate i je li uopće išta slušate – vrlo ga je lako zamijeniti s bilo kojim anonimnim smećem iz osamdesetih koje podsjeća na prekaljene Toma Pettya i Phila Collinsa. No, s izuzetkom solidne “Diamonds” i sugestivne, countryem premazane “End of the Rainbow” na kraju albuma riječ je o pjesmama koje nisu trebale ugledati svjetlo dana.Barry je ovaj album napravio sa svojim sinovima, i, kako prenose mediji, riječ je o jednom vrlo osobnom albumu. Šteta što se namjere nisu poklopile s egzekucijom i inspiracijom, no ako ništa, produkcija je famozna, rijetko ćete tako neinspirativne pjesme čuti tako dobro upakirane. To ne mijenja činjenicu da će fanovi Bee Geesa prihvatiti ovaj album do pojave idućeg, a onda slijedi zaborav. Rekao bi Bregović: “A moglo je bolje”.