‘Samo’ klasičan The Raveonettes album

Nakon prelijepih harmonija na prošlim albumima, The Raveonettes se ovom prigodom poigrao sa shoegaziranim mračnim melodijama u kojima se nisu do kraja pronašli.

Ipak, to su The Raveonettesi i album je vrijedan višestrukog preslušavanja.Ako uključujemo i najavni “Whip It On”, “Raven in the Grave” The Raveonettesima je šesti album u karijeri i prvi na kojem su napravili značajniji korak od ustaljenog štiva kombinirajući spektorovske melodije s The Jesus and Mary Chain gitarama.

Takvim odmakom prema mračnim i vrlo shoegaziranim temama bend je jednostavno zaboravio na svoju glavnu karakteristiku, a to su melodije, pa nekoliko pjesama s ovog albuma jednostavno postanu brzo monotone zbog konstantnog ponavljanja originalne glazbene ideje.

Ipak, vrag nije u potpunosti uzeo sve u svoje ruke, pa su Sharin i Sune Rose uspjeli iznjedriti nekoliko vrsnih pjesama koje uvelike izdižu album iz prosjeka. To u prvom redu ide za prelijepu uvodnu “Recharge & Revolt” koja će vjerojatno ostati i ponajviše zapamćena s ovog albuma.

Iako je sve podosta melankolično i tužno, te možda i malo previše obojano synthovima koji u nekim slučajevima u potpunosti zauzimaju ulogu gitara, zaštitni znak zaraznih melodija kod The Raveonettesa, možda ponajveće iznenađenje je ubijanje refrena kod nekih pjesama. To se najviše osjeća u već spomenutoj “Recharge & Revolt”, ali i u drugim momentima se izbjegava klasičan pripjev što pjesme čini nešto manje pristupačnim nego što smo dosad imali priliku čuti od njih.

Od ostatka valja izdvojiti vrlo jednostavnu atmosferičnu “Summer Moon” koja klizi kroz jednostavne riffove i vrlo erotične vokalne dionice i “Let Me On Out” koja uvelike podsjeća na ranije radove benda, dok album kulminira u gotovo perfektnoj “Ignite” i vrlo intrigantnoj “Evil Seeds“.

“Raven in the Grave” u principu i ne bi bio loš da nema toliko uspona i padova koji se jako osjećaju tijekom slušanja. Nakon odlične uvodne stvari, slijedi nekoliko blijedih, te album izdiže vrlo dobar završetak gdje se bend pokazuje u najboljem svjetlu.

Promjene su nužne, ne može se stalno živjeti od istih tonova i melodija što The Raveonettes najbolje znaju, pa zato iz albuma u album guraju svoj zvuk prema naprijed, ali “Raven in the Grave” ipak je došao malo prerano jer mnoge pjesme još nisu do kraja izdefinirane što će zasigurno bolje zvučati na koncertnom predstavljanju albuma.

Bilo kako bilo, kad sve zbrojimo i oduzmemo, ovo je jedan klasičan The Raveonettes album, a glavna mana mu je nedosljednost, posebno u početnom dijelu. Rijetko se događa da album ima slabiji uvodni dio, a bolji završetak što je uobičajena špranca, a “Raven in the Grave” najbolji je dokaz da se i od toga može odstupiti.