Samo je jedna Grace

“Pleased to meet you – pleased to have you on my plate…” – izjavljuje 60-godišnja modna i pop-ikona, dokazavši pritom kako i nakon iznimno duge stanke ne blijedi. Takav znak ‘dobrodošlice’ u jednoj od ovdje zastupljenih, subverzivnijih pjesama – “Corporate Cannibal”, slušatelju na prvu sigurno ne pridaje osjećaj apetita ili dobrog ukusa – međutim Grace Jones, čak i kad tekstovi njezinih pjesama zastrane u svojevrsnu krajnost, zna isporučiti dosljednu sliku o sebi kao umjetnici zavidnih proporcija.

U ovom trenutku možda nemamo geometrijsku preciznost njezinog imidža kakvu pamtimo isključivo po fascinantnoj kolažiranoj koreografiji njezinog bivšeg životnog suputnika Jeana Paula Goudea – no “Hurricane“, iako se na njemu u dosta tragova naziru svojevrsna ponavljanja ideja s Graceinih kultnih studijskih prethodnika, čini prije svega dostojan povratak na scenu, a potom i zasluženu impresivnu zbirku pjesama koje diskretno idu ukorak s novim vremenom, bez previše pompoznosti ili imperativa aktualnih trendova, ustupajući svoj prostor prepoznatljivoj bezvremenskoj formuli s hvale vrijednim rezultatima, kojima su uz Grace na novom albumu uvelike doprinijela što dobra stara a što nova imena koja u njezinom kontekstu do sada nismo imali prilike čuti.

Dok među odanim suradnicima ostaju vjerni Sly & Robbie, Bruce Woolley, Uzziah ‘Sticky’ Thompson, Wally Badarou, Ivor Guest ili spomenuti Goude, tu nije naodmet spomenuti i ugodna iznenađenja poput dueta Wendy & Lisa (koje potpisuju i jednu od najboljih pjesama s nove ploče, produhovljenu “William’s Blood“), Trickya koji vokalno sudjeluje u naslovnoj pjesmi, uvijek zagonetnog Briana Enoa, uz gudačke aranžmane Alexandera Balanescua, Philipa Sheparda i Thomasa Bowesa ili diskretne ulete na thereminu od strane Pamelie Kurstin.

Lista suradnika koja je predano radila na novom albumu je poduža, stoga neka nam netko ne zamjeri što ih sve ne iznosimo. Rezultat je vrlo ukusan koktel pjesama koje govore svaka za sebe – pjesama koje u prepoznatljivom ugođaju dub-reggae i trip-hop struktura upotpunjenih Graceinim izuzetnim glasom i orkestralnim varijacijama, bez problema zadovoljavaju očekivanja stare ali i nove publike.

Zamjerki će možda i biti ali one su zaista nebitne – Grace je očito svjesna svojih kreativnih ‘pogrešaka’ iz prošlosti, prednost dajući upravo velikoj vremenskoj rupi (između ovog i prethodnog studijskog albuma prošlo je punih 19 godina).

Njezine izvođačke kvalitete nikad nisu manjkale blještavošću, dok su u svojoj ‘najgoroj varijanti’ rezultirale izvjesnim stilskim praskom (prisjetimo se nekoliko remiks-pokušaja starih hitova kroz devedesete naovamo). Na albumu “Hurricane”, Grace se ne ustručava poigravati s tom vlastitom prošlošću kao ni trenutačnim stanjem stvari.

A to trenutačno stanje stvari je možda kompleksnije nego što album pokušava iskazati u svojih 50-ak minuta. Za početak, Grace njime ne poriče svoj veliki ego – “Hurricane” svojim ovitkom ukazuje na potencijalni problem repliciranja dobrih ideja…

Ali kad su ideje dobre, replika je tek element duhovitog poigravanja; ostaje otvoreno pitanje jesu li ‘čokoladne’ ukalupljene biste Grace koje se nižu na pokretnoj traci stvar osobnog ukusa odnosno poimanja sebe u kontekstu konceptualne umjetnosti, međutim, “Hurricane” nije brz i potrošan materijal. Vremenski faktor pridavanja pažnje detaljima ovdje ide tome u prilog. Album odiše jednakom bezvremenošću i vrlo ga je lako svrstati među najbolje radove Grace Jones.

Na uvodnoj, energičnoj temi “This Is” jasno ukazuje – “This a plate, this is the cup – this is the story I didn’t make up”. Koliko je Grace s obzirom na vlastitu hirovitu narav spremna ispovjediti se, album “Hurricane” ne narušava svojom potencijalno patetičnom izravnošću takvog (povratničkog) čina, već nam kroz prkosne tonove novih pjesama iznosi djeliće svoje avangardne intime.

Ta intima je na trenutke utješnog tona, na trenutke prepoznatljiva u svoj perverziji Graceine ‘podvojene osobnosti’ – dok slušamo predivnu “William’s Blood”, obuzima nas neobjašnjiv osjećaj slobode ili duhovnog prosvjetljenja. Iako nužno ne osjećamo, poistovjećujemo se s njezinim emocijama (ovdje konkretno radi se o njezinom ocu) – posebno u gospeloidnom refrenu pjesme.

Sličan primjer slijedi s jednako impresivnom, melankoličnom temom “I’m Crying (Mother’s Tears)“; nakon pritajene jeze ‘korporativnog ljudoždera’ do izražaja dolaze senzualnost i samouvjerenost dostojno opjevane u svojih pet minuta.

“Well Well Well” spada među njezine najkarakterističnije pjesme – posvećena je uspomeni na Alexa Sadkina, dugogodišnjeg suradnika i producenta (Island Records) koji je uvelike pomogao karijeru Grace Jones; ujedno, to je i jedan od konkretnijih primjera s novog albuma, koji je vrlo lako pobrkati s njezinim materijalima nastalima prije 25 godina.

U naslovnoj “Hurricane” koja je stilski bliskija suvremenijem aranžmanu “Corporate Cannibal“, Grace se spontano osvrće na jednu od svojih epizodnih uloga – onu u sklopu filmskog serijala o Jamesu Bondu (u ulozi notorne Mayday u nastavku “A View To A Kill”). Uz Trickyevo gostovanje u maniri skrivenog šaptača, kroz temu se u obliku domišljatog flerta provlači orkestralni ulomak Johna Barrya. Sudeći po njezinoj ‘filmskoj naravi’, temu “Hurricane” kao takvu ne bi uopće bilo loše smjestiti u kontekst jednog od novih, futurističkih nastavaka o čuvenom tajnom agentu.

“Love You To Life” jednako spontano nastavlja u reggae tonu (aranžman dosta blizak Graceinoj legendarnoj obradi pjesme “Private Life” iz 1980.), podvučen misterioznim zborskim/orkestralnim uletima koji nas nemilosrdno uvlače u svoj ambijentalni vrtlog.

Na “Sunset Sunrise” kao najljepšoj temi ovdje, dominira neobičan ‘tangoidni’ ugođaj uz blagi dašak jugoistočno-europskog štimunga (konkretno kroz prisutnost violina). S obzirom da je već obznanjena i njezina suradnja na novom studijskom albumu Massive Attack, idealan eksperiment ne bi bio naodmet i u slučaju jednih Gotan Project, kojima nedostaje upravo glas Grace Jones da efekt moderne, tangom podvučene glazbe bude potpun.

Dok jednim dijelom “Hurricane” odiše povratničkim optimizmom, Grace se ipak odlučuje album završiti u maniri ‘vraga koji joj ne da mira’ (“Devil In My Life“) ostavljajući slušatelja u blagoj neizvjesnosti. Prekrasni orkestralni uleti u okršaju s polaganom, raspršenom elektronikom ovoj cjelini daju simbolički, završni udarni pečat.

U svojoj unakrsnoj audio-vizualnoj interpretaciji Grace je prošla impresivan ako već ne trnovit put od top-modela i disco-ikone ’70-ih, preko new wave-androgene, kolažirane muze u Armanijevom odijelu, sve do filmskog platna – doduše, njezine filmske uloge su dosta diskutabilne ali sama pojava Grace uvijek je bila fascinantna čak kad se radilo i o najbanalnijoj varijanti.

Nakon profinjenog elektro-pop albuma “Inside Story” (1986.) koji je zvukom pratio zanimljive studijske zahvate Laurie Anderson, Petera Gabriela, Herbieja Hancocka i Billa Laswella, za “Hurricane” koji je mogao zablistati i puno ranije očito nije bilo prostora ni vremena.

U pokušaju prilagođavanja tadašnjim aktualnim trendovima, Grace je 1989. godine osvanula s osrednjim albumom “Bulletproof Heart” nakon kojeg njezino ime i slika do danas opstaju isključivo kroz nenadmašnu slikovnu/video-memorabiliju i usputne nastupe na modnim revijama. Unatrag par godina njezin povratak ponovo je dobio na snazi, serijom hvaljenih koncertnih nastupa, unatoč Graceinoj nepredvidivoj, eksplozivnoj naravi (“Nekad sam udarala bez upita, sada brojim do 10 i onda udaram!”).

No ako uzmemo njezinu ekscentričnost kao nešto neizostavno i u glazbenom pogledu, ekstravagantna Grace i dalje blista – ovaj put u obliku žene zarobljene u pogonu vlastite korporacije koja proizvodi njezine replike – vrlo efektan, sarkastičan osvrt na vlastiti lik i djelo, što posebno dolazi do izražaja kad samoj sebi pri kraju pjesme “William’s Blood” opjeva čuveni stih “Amazing Grace”…

Bez pretjerivanja, ovo je album koji se sluša i upija svim osjetilima – album koji u obliku postavljanja pop-kriterija, u današnje vrijeme kad smo pod konstantnom diktaturom sve instantnijih pop-zvijezda i samoprozvanih ‘diva’, tako nedostaje i kojeg prihvaćamo s velikim pozitivnim uskličnikom.