Samo ime Arctic Monkeys je isplativo na ovom ‘čudovištu’

Svakom bendu dođe vrijeme kada mora promijeniti svoj zvuk jer konstantnim ponavljanjem istih fora dosađuje svojim poklonicima. Iako Arctic Monkeys iza sebe imaju samo dva albuma, odlučili su se za taj potez i pri tome uzeli Josha Hommea da im pomogne, a on je novi album “Humbug” podosta okrenuo ka svojem klasičnom zvuku.

Mislim da ne moram previše pričati o ekspresnom uspjehu Arctic Monkeysa koji su i prije svojeg prvijenca bili globalno poznati zbog raznih internetskih stranica, posebno sa singlicom “I Bet You Look Good On The Dancefloor” koja se nije prestala vrtjeti u svim glazbenim medijima. Samo nešto više od godinu dana kasnije, bend se potvrdio s novim izdanjem “Favourite Worst Nightmare” i Britanija je dobila nove heroje, odnosno heroja u liku i djelu Alexa Turnera.

Turneru je dozvoljeno sve, sada je glavna faca, u naponu snage pa njegov gotovo veličanstveni niz albuma gdje u svakoj godini izbaci jedno veliko izdanje (tu računam i prošlogodišnji album side-projekta The Last Shadow Puppets) zvuči podosta nestvarno. Od tuda i ideja o promjeni zvuka jer ne želi brzo dosaditi s klasičnim forama koje je podosta ispucao na tim albumima.

Prve kritike “Humbuga” govorile su da se bend totalno bacio u stonerske vode po utjecaju na Hommeove Queens of the Stone Age, ali to je samo djelomično točno, jer se još uvijek osjeća otočka škola rocka koja je ipak podosta zamagljena pustinjskim horizontima američkog zapada. S takvim zvukom, bend je dobio manje fluktuidne pjesme koje više nemaju toliko zarazne melodije i refrene, ali su dobili i na ozbiljnosti za koju smatram da je ipak prerano došla budući da su članovi benda još prije nekoliko godina bili mahom tinejdžeri.

Već najavni singl “Crying Lightning” je pokazao da će bend skrenuti s utabanih staza indie rocka k nešto kompleksnijim temama. Upravo se u njemu moglo čuti koliko je bend htio postići nešto novo i drugačije, a da pri tome ostanu svoji, jer nisu izbjegli veliki i pjevni refren tipične brit-pop škole nakon mračnih hibridnih gitara iz uvoda. Rezultat je, rekao bih, polovičan, singl nije toliko probojan, ali ipak ima svoju kvalitetu.

Ostatak… Vrlo zanimljiv uvod smo dobili s pjesmom “My Propeller” gdje dominira igra gitare i bučnog bubnja, “Secret Door” se najviše približava klasičnom pop zvuku, s “Potion Approaching” se vraćaju na garažni zvuk, baladom “Cornerstone” podsjećaju da mogu probuditi osjećaje i u nešto laganijim formama, dok posljednja “The Jeweller’s Hands” zvuči kao da je snimana u nekoj močvarnoj oazi Hommeove pustinje.

“Humbug” ima svoje kvalitete, ali su one skrivene i teško da će sjesti svakome tko je uvelike upoznat s dosadašnjim radom Arctic Monkeysa, jer je ovaj album potpuno drugačiji od prva dva, nema tu hitoidnih singlica, nema tu plesnih pjesama, sve je više okrenuto komornijim temama zaokruženo pomalo stonerskih štihom, ali se i dalje osjeća da je to jedan od najboljih bendova danas, iako ne u najboljem svjetlu.

Zanimljivo će biti vidjeti kako će bend uspjeti isfurati ovaj album, budući da je gotovo potpuno nekomercijalan (osim što na njemu piše Arctic Monkeys) uz tek neke izuzetke (prvenstveno “Secret Door” i “Cornerstone”) pa me ne bi začudilo da “Humbug” ostane s manjim brojem singlova, a bend krene na stvaranje nekog novog ‘čudovišta’.

Vrijeme će pokazati koliko je “Humbug” veliko odsklizavanje u karijeri Alexa Turnera i njegove družine.