Sam vrh hrvatske pop scene

Vjerujem da je teško hodati u cipelama velikana i mislim da je Luky u ovom trenutku jedina osoba na hrvatskoj glazbenoj sceni koja to najbolje osjeća i razumije, tim više što je on sam u neku ruku ‘kriv’ za situaciju u kojoj se našao. Uistinu, nakon stvarno izuzetnog albuma prvijenca “Ararita” postavilo se pitanje što možemo očekivati u budućnosti i da li je to najviše što nam Luky može ponuditi kao autor.

I koliko god je prethodni album mnoge iznenadio kako kvalitetom tako i stilom, očekivalo se da će “V.I.T.R.I.O.L.” nastaviti utabanom stazom prvijenca. Doista, preslušavajući uvodnu “Tamo di sam davno tija” i “Vinča sam more” imat ćete osjećaj da preslušavate najbolje trenutke prethodnog albuma kao da je cijela “Ararita” bila samo uvod u ove dvije pjesme. Možda je time igrao na sigurno, možda i ne a uostalom nije toliko ni bitno koliko činjenica da su obje pjesme do sada izašle kao singlovi i postigle uspjeh kod publike.

Treća pjesma albuma “Škojarska pisma” koja će najvjerojatnije biti sljedeći singl, više je nego uspješna mješavina dalmatinskog melosa za koju je zaslužna klapa Iskon u neobičnom Enigma izdanju i ženskog vokala, Sare Brodarić i za tu pjesmu sam Luky kaže da će biti najveći hit albuma. Mi nemamo razloga sumnjati u to.

Rijetko se na našoj sceni može naći autora koji ne podilaze publici. Na svu sreću Luky spada među njih jer da je tako “V.I.T.R.I.O.L.” bi bio samo kopija “Ararite” i kao takav ostao u sjeni. Ako već moramo birati između hodanja utabanim stazama postojećih albuma i orginalnosti osobno biram ovo potonje što god to donijelo.

Istina, orginalno ne mora uvijek biti i dobro a ni potpuno orginalno. Naime, ‘novi’ zvuk albuma i nije toliko novi ali do sada nije bio upotrebljen na ovakav način. Primjerice, suradnja sa Stipicom Kalođerom donijela je albumu zvuk splitskog festivala iz vremena kad se isti doživljavao ozbiljno a “Intermezzo” i “Epilogue” su prave male gudačke minijature i istovremeno uvodi u pjesme koje slijede nakon njih. Iskreno rečeno, slušajući “Epilogue” koji je instrumentalna obrada “Vinča sam more” poželio sam čuti sve pjesme s prethodnog albuma u sličnoj obradi.

O tome koliko je autoru bila važna kvaliteta i boja zvuka govori i činjenica da je album kasnio ponajviše zbog njegovog višemjesečnog boravka u studiju nastojeći dotjerati zvuk do produkcijskog savršenstva. Utjecaji omiljenih bendova su više nego očiti (Pink Floyd primjerice) i nikako ne prelaze onu finu granicu nakon koje blagi utjecaj postaje plagiranje, pa čak ni u slučaju pjesme “Arti” na kraju koje Zlatko Brodarić svojim gitarističkim solom zvuči možda trunku pre knopflerovski ali na kraju krajeva sumnjam da bi pjesma zvučala jednako snažno da zvuči bilo kako drugačije.

Luky je uz Olivera i Gibonnija najbolje što hrvatska pop scena ima za ponuditi slušateljima a jedina prednost koju potonja dvojica imaju su godine iskustva kao izvođači i opus koji će Luky nadamo se s vremenom dosegnuti.

“V.I..T.R.I.O.L.” uz sve svoje (nenamjerne) posvete opusima Pink Floyda, Dire Straitsa ostaje najbolji pop album ove godine.