Saga o Sagi ide dalje

Velika i uzajamna ljubav kanadskih progresivaca Saga i njemačke publike nije od jučer. Niti od prekjučer. Ona kontinuirano traje tri i pol desetljeća.

Konkretnije, od prvog albuma “Saga”, izašlog 1978., koji je u Njemačkoj prodan u više od 30.000 primjeraka. A u isto vrijeme, bend koji je nastao 1977. pod imenom Pockets, u rodnoj zemlji je rijetko tko pravo poznavao. No stvari su se brzo promijenile i Saga je, uz Rush, postala najpoznatiji i najutjecajniji kanadski bend, koji je najveće uspjehe doživljavao krajem ’70-ih i u osamdesetima, kada je došlo do stagnacije (i) zbog ‘razmrdavanja’ postave. No za nekoliko se godina sve to opet posložilo i Saga je nastavila utabanim stazama i dogurala do ‘modernih’ vremena, u kojima, očito, ima još ponešto za pokazati.

Sofisticirana kombinacija art, progressive i hard rocka, uz direktne utjecaje neoklasike, sa slasnim, zavodljivim i očaravajućima melodijama, već godinama drži ovaj bend u vrhu progresivnog rocka, što dokazuje i više od 8 milijuna prodanih nosača zvuka. A to je za ovakvu, sve samo ne plitku, jednostavnu i radiofoničnu glazbu, itekako respektabilan podatak. Doduše, 2007. godine se pomislilo da je ‘saga o Sagi’ došla do pred kraj svoga puta, jer je pjevač, glavni kompozitor i jedan od osnivača, Michael Sadler, objavio da odlazi iz benda zbog osobnih razloga. Želio se u potpunosti posvetiti obitelji, odmoriti od stresa zbog stalnih putovanja i u miru raditi na solo projektima. Nakon što je otišao, zamijenio ga je Rob Moratti, koji je s bendom 2009. objavio album “The Human Condition”, participirao na europskoj i kanadskoj turneji, a tada je, u siječnju 2011., iznenada stigla vijest da se Michael vraća. Ubrzo je snimljen aktualni album “20/20” (2012.) i nastavljeno je tamo gdje se stalo – na turnejama. Michaelu je odmor očito dobro došao, jer je opušten, zafrkantski raspoložen, raspričan, rasviran i uobičajeno raspjevan, s krasnim melodičnim vokalima. Kreće se po stageu s puno volje, poput mladića, izmjenjujući vokalne pozicije s onim klavijaturističkim, a zasvira i bas. Multiinstrumentalističku ulogu ima i basist Jim Crichton, koji zna zapjevati i zasvirati klavijature, no ipak, nositelj i temelj moćnog simfonijskog sounda je klavijaturist Jim Gilmour, koji se iskazuje i kao prateći, a nekad i kao glavni vokal. Najmlađi među njima, preklani pridošli bubnjar Mike Thorne, principijelno i snažno lupa po svojim instrumentima, usput i zapjeva, a jedini koji je nekako u svom filmu je gitarist Ian Crichton. Ne pjeva, no njegove dinamične međuigre, oštroumne gitare s krasnim tonovima, kombinacijom brzih i sporia, nježnih i energičnih riffova i soliranja, govore dovoljno same za sebe.

Saga je oduvijek bila bend vrhunskih individualaca, koji skupljenu u cjelinu zvuče gotovo božanstveno. Sinhronizirano i razrađeno do najsitnijih detalja, pa tako i sada, nakon toliko godina provedenih na sceni, i dalje zvuče jednako suvereno i uvjerljivo. Neki će reći da su imali vremena naučiti, a neki da su dobri, jer ima i onih koji sviraju duže i još uvijek zvuče kao početnici. No, važno je da i kao pojedinci, a još više kao kolektiv, zvuče krepko, sočno i vrlo ugodno za slušanje. I gledanje. Čak impresivno, koliko god po nekim shemama uigrano, toliko i spontano, a posebno imponira njihova mirnoća, bilo da se radi o usporenijim i staloženim, ili pak o eruptivnim i žešćim trenucima.

Koncert kojim je zatvoren “20/20 Tour”, održan je u Munchenu, u studenom 2013. pred rasprodanom dvoranom, u kojem je publici trebalo jedno vrijeme da se ‘ušalta’, no nakon toga je sve išlo kao ‘po loju’. Skakalo se, aplaudiralo, uzvraćalo na Michaelove šale i pošalice, a nadasve lijepo za čuti su neke dionice koje su, od strane publike, zborski otpjevane.
Koncert obuhvaća dobar dio najsvjetljijih trenutaka Sagine karijere, izmiksanih s nekim novijim naslovima, u početnom je dijelu nekako zagrijavajući, središnjem s povećim nakupinama emotivnih trenutaka, a u završnom eksplozivniji, razigraniji, rastrčaniji i raspjevaniji.

“Anywhere You Wanna Go” i “Mouse In A Maze” pogodni su za ‘poguranac’, kao i “Careful Where You Step”, prije koje Michael govori kako je pet godina ranije na istom mjestu rekao ‘zbogom’, sada ‘zdravo’, a jednako dobru “The Perfectionist”, uz osmijeh, najavio je kao stvar ‘s prvog albuma, ne s prvog CD-a”.

Spomenuti emotivniji trenuci dolaze uz “Six Feet Under“, “The Cross“, “Times Up” i “Scratching The Surface“, koju je na pianu odsvirao i otpjevao Jim Gilmour, a do kraja otpuštene kočnice su uz “Humble Stance“, “On The Loose“, “Wind Him Up“, te na bisu uz “Framed” i “Don’t Be Late (Chapter 2)“.

Publika, kojom je dominirala generacija srednjih godina, koja evidentno najbolje poznaje Sagu, doista je u stotinjak minuta dobila sve što je tražila i iza sebe ostavila još jedno i više nego ugodno druženje s omiljenim bendom. A bend se nešto intimnije može upoznati u popratnom bonus materijalu, koji u 20-ak minuta donosi standardizirane interviewe, kako s članovima benda, tako i sa crew ekipom, tehničarima instrumenata ili rasvjete. Naravno, uz DVD, koncert je dostupan i na dva CD-a. Da se i to zna.

I tako, usprkos nekim drukčijim naznakama, ‘saga o Sagi se’, očito ipak nastavlja, i novo poglavlje, sudeći po interesu za bend na poviše spomenutoj turneji, moglo bi se dogoditi uskoro. Bend koji je, u većem dijelu prog-rock svijeta, ipak malo podcijenjen, nebrojeni puta je dokazao da spada u sam vrh scene. Zato i “Spin it Again! Live In Munich”, još jedan u nizu Saginih ‘njemačkih’ koncertnih albuma (“All Areas – Live in Bonn”, “Contact – Live in Munich”), sigurno nije prvi takav slučaj. Nećemo reći da smo sigurni da je nije zadnji, no da se nadamo da nije, to smijemo, možemo i želimo.