S prvim albumom već glazbeno neuhvatljivi

Lošijim sviračima oduvijek su prethodili oni bolji, koji su služili kao početni uzori.

Međutim, u trenutku kad se lošiji svirač afirmirao, a iz nekog razloga nikad nije napredovao, te postao uzorom nekomu koji se uhvatio stvaranja glazbe, glazba mora da je na kompoziciji vjerojatno izgubila sve. O improvizaciji da se i ne govori.Uslijed loš(ij)e glazbene potkovanosti mnogi su se svirači popularne muzike tako ‘vadili’ na račun odličnih tekstova, vizualnog identiteta, emotivnosti izvedbe, (adolescentske) buntovnosti, energičnih nastupa ili bilo čega drugog što je sustavno doprinosilo jedino pojednostavljivanju glazbe. Takav minimalistički deficit često bi nastupio samo i jedino zato što glazbenik nije htio/mogao dostići početnog uzora.

Jazz je u okviru takve logike djelovanja i pristupa glazbi vjerojatno potpuna nepoznanica, možda i nelogična stvar. Sama ambicija sviranja jazza stremljenje je prema esenciji glazbe, što nije lak poduhvat. I zato je prava divota vidjeti da postoji kolektiv mladih glazbenika koji se odlučio na potez osnivanja jazz benda. I to ne onog koji bi, poput velike većine, svirao jazz standarde, već pravog autorskog modernog jazz benda. U slučaju da je nekomu promaklo, biti mlad i živjeti jazz zapravo je više opaka stvar nego biti mlad i svirati glasno i energično, glasnoće i energičnosti radi.

Salty Tails novi je kvarnerski istinski glazbeni biser kojeg čine petorica vještih instrumentalista, Franjo Črnjarić (sopran i tenor saksofon), Leo Škec (električna gitara), Dorian Cuculić (klavijature), Vedran Jurdana (elektični bas) i Sandro Legan (bubnjevi), a od kojih (za sad) Škec i Črnjarić otkrivaju i jaku kompozitorsku stranu.

“Cha’s posla” debitantski je album, snimljen u tri dana, bez dodatnih nasnimavanja, a sadrži šest autorskih jazz/fusion/groove/funky/rock instrumentala, od kojih niti jedan ni najmanje ne odstupa od vrhunske izvedbe. U vremenu studijskih manipulacija, ušminkavanja i korigiranja manjka talenta, čuti ovakvo ostvarenje više je od blagoslova.

Nesugestivne numere čiji je naglasak isključivo na glazbi otkrivaju vještinu i kompozicije i improvizacije. A to je nešto od čega se u jazzu, ali i općenito u glazbi, ne može više poželjeti. U prvom planu to je početni groove jazz “Hitchina” s izvrsnom gitarom Lea Škeca, te naredni, žanrovski raznovrsniji i slojevitiji naslovi “Kriva 8mina“, “Past Time” i “Pfifer“, svi redom dovoljno dobri da u nekoj izvjesnoj budućnosti postanu jazz standardi i primjeri dobre prakse.

Svaki od navedenih otvara prostor za improvizaciju svih instrumenata kojim Salty Tails u bendu raspolaže, ali bogati su i zaraznim sekvencama od kojih se ne bi smjelo odstupati. Fluidnost svirke naprosto očarava, tim više što se radi o svježim autorskim djelima. Bend je uigran, ambiciozan i s ‘posoljenim repovima’ daju do znanja kako se svog posla vraški ozbiljno misle držati.

Od svojih uzora, očito vrhunskih glazbenika, naučili su mnogo, i to je očigledno. No ipak, naznake razvoja specifičnog ‘primorskog’ stila sasvim su jasne. Najtipičnija skladba je jedino “Inner Clock” od koje postoji opasnost da bend u budućnosti zaglavi u klišeju (lounge) jazza. Svoje mjesto na albumu ipak opravdava poletnom svirkom, međuigrom saksofona i klavira, te doduše rijetkim ali iznimno fino aranžiranim Škecovim gitarskim dionicama.

Završnica “Blue 2” vjerojatno je najbolje ostvarenje na albumu, a pjesmu krasi predivna melodijska linija koja uz dodir suptilne mračne psihodelije vješto otvara prostor neuobičajenom, pomalo sjetnom jazz izričaju. Stil koji je jedan od razloga zašto na ovaj kolektiv u doglednoj budućnosti itekako valja računati.

Nema sumnje da “Cha’s posla” ne opravdava uzrečicu ‘soli na rep’ pa tako Salty Tails uvjerljivo postaju glazbeno neuhvatljivi, barem među domaćim generacijskim bendovima. Nadajmo se stoga da će ih se krenuti i sustizati. Jer to bi značilo podizanje kvalitete domaće glazbene scene do neslućeno čudesnih razina.

Tekst: Ivan Miočić