Ruže prije apokalipse

Švedsku skupinu Draconian mogli bismo doživljavati kao jednog od posljednjih ‘stjegonoša’ polako izumirućeg gothic metala, barem kakav je zamišljen početkom, a svoj zenit doživljavao je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Nekoliko godina nakon što je Draconian, inače osnovan 1994. godine, objavio svoj prvi album “Where Lovers Mourn” (2003.).

Masivne gitare i bubnjevi, često u ‘dodiru’ s teškim ritmovima dooma, niski basevi, melankolične melodije s romantičarskim klavijaturističkim pasažima, depresivni tekstovi i suprotstavljanje nježnih soprana (Lisa Johansson) dubokim, grubim muškim pjevanjima (Anders Jacobsson), nešto je što je Draconian zadržao u svojem opusu.

Simbioza gothic, heavy i doom metala se, dakle, nastavlja. Oslonac albuma su heavy/doom gitarski riffovi, koji u svakom momentu naglašavaju svoju snagu i disponiranost, ‘love/hate’ vokali, izrazito mračna, depresivna atmosfera isto je jedna od čelnih karakteristika, a pjesme u svojoj strukturi imaju naglašene progresivne karakteristike.

Naime, većina ih je dosta dugačka, što za ‘posljedicu’ ima i veću unutarstrukturalnu izgrađenost uz jača instrumentalna izražavanja, promjene ritmova, koji doduše, ne idu previše u širinu (brzinu), interludije s tugaljivim romantičarskim ‘izljevima’ klavijatura ili kontrasta u raspoloženjima. Tekstualna je tematika ‘opterećena’ apokalipsom, a produkcijski je album jako dobro posložen, pa se jasno razlučuju i raspoznaju svi instrumenti, kao i vokalne sekcije. Bilo da ih ‘seciramo’ ili doživljavamo kroz sveukupnu izvedbu.

Zamjetno je također da većina pjesama započinje laganijim ritmovima, često akustikama i nježnim Lisinim pjevanjima, na koje se u pravilu nadovezuju agresivne gitare, vokali i bubnjevi. Iz tog ‘reda’ izdvajamo “The Drowning Age” i “The Last Hour Ancient Sunlight“, dakle uvodne naslove, a iz središnjeg, ritmički usporenijeg, baladnog dijela, “Deadlight“, pjesmu s najviše melodija i ženskih vokala, te energičniju “Dead World Assembly“, s naglaskom na dramatično-romantičarske klavijature i interludij s violinama koji totalizira darkerski ugođaj.

Iz finalnog dijela albuma, koji opet donosi više agresije, “The Death Of Hours” i “Wall Of Sighs“, koja okončava priču o skoroj apokalipsi, ulaze u uži izbor za najbolji komad. Priču koja, budimo realni, nije donijela ništa novo u odnosu na ranije albume Draconiana, no nešto takvo i nije previše nužno i prijeko potrebno. Ima bendova koji znaju snimiti album držeći se svojih resursa, a Draconian se ubraja među njih. To je i ovoga puta dokazao.