Rokanje s juga

Prije par godina na našoj je nacionalnoj telki bila jedna fenomenalna serija naziva “Oz”, koja je prikazivala brutalnu borbu za ostanak na životu u jednom američkom zatvoru. Jednu drugu borbu, onu za opstanak na glazbenoj sceni vodi ‘jedan drugi Oz’, bend Ovako zvučimo.

Dečki dolaze s juga Hrvatske, točnije s relacije Ploče-Opuzen, a postoje od 2005-e. Ubrzo su složili demosnimak, letjeli na sve strane sa svirkama u nadi da će ih zapaziti neki diskograf, da bi krajem 2006. došli do Menarta, s kojim potpisuju ugovor za prvijenac. Tada je započeo ozbiljniji rad na pjesmama, koje su kasnije došle u ruke Denykena, a završni rezultat je konačno pred nama.

“Pakao u kojem plešemo” sadrži 11 ujednačenih pjesama na kojima se osjećaju američki glazbeni uzori ’90-ih, pošto je većina pjesama duboko uronjena u grunge s velikim primjesama hard rocka, uz poneku funk i metal dionicu gitare.

Ipak, u određenim dijelovima albuma, bez obzira na brutalne riffove, pjesme zvuče dosta mekano, što me uvjerava da ipak nije došlo do prave kemije između producenta i benda.

Vokal je dosta grub, rekao bih pravi ‘metalski’, pa ga je povremeno vrlo čudno čuti kako se trudi izražajno pjevati, ali kako se zvukovno dobro nadopunjuje s glazbenim dijelom, to im se ne treba uzeti previše za zlo. Na tekstove se ne bih previše obraćao jer su solidni, ne briljiraju previše, ali nisu niti dječje banalni.

Album otvara hard-rockerska “Djeca industrije“, u kojoj se OZ pokazuje u najboljem izdanju pošto je pjesma vrlo žestoka, britka i efektna u svakom svom dijelu, od grubih dionica na uvodu pjesme pa do energičnog refrena. Sljedeća “Rokanje” je mješavina sveg i svačeg, od funka i punka do grungea i metala, čime su malo previše toga nabacali u jednu pjesmu.

“Brija” ima jedan elektro-dance-rock-psihodelijski uvod kakvim su nas upoznali The Chweger prošle godine, da bi pripjevom malo pokvarili ukupan dojam, “Noćno šaranje” je sasvim prosječna, a izdižu je gitarske solaže pred njen kraj, dok mi nisu previše jasne jazzy improvizacije u trenucima kada već završi pjesma.

U “Nakazi” bi se mogli pronaći mnogi tinejđeri zbog komercijalnog zvuka i stihova, “U snu budni” je najmekša s albuma, pa bi samim time mogla postati i najradiofoničnija pjesma OZ-a, “Bezimena” je klasična rock laganica, dok album završava s njihovim najavnim singlom “Napokon“.

Ovako zvučimo su zasigurno jedan hrabar hrvatski bend koji je odlučio krenuti nešto drugačijim zvukovnim horizontima u nadi za svojih ‘pet minuta slave’. Američki komercijalni žanrovi (prvenstveno grunge i alt. rock) jedni su od glavnih pokretača benda, ali pitanje je koliko to može biti popularno na našem terenu.

Većina pjesama na “Pakao u kojem plešemo” je solidna i energična, ali, nažalost, rijetko kada i nešto više. Možemo to nazvati funk-metal, hard-grunge-rock ili kako god želimo, ostaje dojam da su u nekim trenucima i malo previše toga iskombinirali i nadodali u želji za što originalnijim soundom.

U svakom slučaju, Ovako zvučimo su još mladi bend, a “Pakao u kojem plešemo” im je tek prvijenac pa vjerujem da će svakim daljnim albumom (nadam se da neće ostati samo na ovom) sve više zaokruživati svoj zvuk. Danas mi se nekako ipak više čini da bi ove pjesme mnogo bolje zvučale u live izvedbi, nego ovako na albumu, ali možda se varam, pošto ih još nisam imao prilike čuti uživo.