Rođeni za velike stvari baš kao i The Darkness

Jedno od novijih imena s britanske glazbene scene predstavili smo pred par mjeseci u rubrici Hype, a sad je došlo vrijeme i za recenziju debi albuma skupine The Struts.

Ova rock četvorka dolazi iz Derbyshire i već je s najavnim singlicama uspjela skrenuti pažnju. Sad, kad su objavili debi album, ne bi čudilo da postanu ‘najbolji bend na svijetu’ prema britanskim medijima jer imaju ono nešto što bi ih moglo izdići od sličnih bendova.Generalno, oni su još jedna reinkarnacija glam rocka kao što su prije desetak godina bili The Darkness, ali na svoj način jer su uključili još mnogo tog poput Kasabiana, Jet i Primal Screama, ali jasno je da ponajveću inspiraciju dobivaju od rock glazbe počevši od The Rolling Stonesa i Queena do već spomenutih The Darkness i pri tome se ne libe uključiti i neke djetinjaste šablone koje smo čuli već milijun put.Vizualno su dobro popratili outfit i make-up kakvog su najčešće imali glam rockeri, pa se iz tog razloga mogu povlačiti mnoge paralele na kog najviše glavni vokal Luke Spiller podsjeća. Usporedio bih ga najlakše s Gerardom Wayom iz My Chemical Romancea po boji glasa i samom načinu vizualnog izražavanja.Vratimo se mi ipak samoj glazbi jer “Everybody Wants” nudi dosta zabavnog materijala koji osim glam rocku dosta duguje i britpopu, pa su mnoge pjesme dobile stadionsku težinu i veliku radiofoničnost, tako da bi ovaj album vrlo lako mogao odmah doći do šire mase ljudi čemu idu u prilog mnogi fanovski hvalospjevi i dodjeljivanje maksimalnih ocjena na stranicama poput Amazona.Iskreno, shvaćam ih jer je album vrlo interesantan, iako na njemu ima vrlo malo originalnog i novog, ali spoj klasičnih odrednica i njihovo miješanje je trend već zadnjih barem 15-ak godina kad je i krenuo procvat indieja, pa tako i The Strutsima možemo malo progledati kroz oči i početi uživati njihovom vizijom glazbene povijesti pretočene u sadašnjost.

Slušajući uvodnu “Roll Up” upitao sam se je li to The Darkness opet promijenio formaciju i ime, ali s refrenskim dijelom sam shvatio da ipak nisam promašio tu vijest jer se bend u refrenskom dijelu poprilično približava My Chemical Romanceu. Takvim startom su jasno dali do znanja kakvoj publici se obraćaju, a sljedećim pjesmama to su samo i potvrdili.

“Could Have Been Me” zvuči kao da su se Queen i Fun pomiješali i napravili neku zajedničku pjesmu, “Kiss This” odiše zvukom koji je uveseljavao Otok ’90-ih jer zvuči kao mješavina Primal Screama i bendova koji su kasnije replicirali britpop ’90-ih kao što su Jet i Kasabian, dok je “Put Your Money On Me” povratak na glam rock kroz vrlo popičnu melodiju.

Takvo razonodno raspoloženje bend uspijeva zadržati kroz većinu albuma, iako od sredine dolaze nešto drugačije pjesme, slobodno mogu reći nešto ozbiljnijeg zvuka, ali pred sam kraj s pjesmom “Where Did She Go” ponovno sve vrate na početak i ringišpil se može ponovno zavrtjeti.

Za sebe kažu da su rođeni za ovo i da će to raditi dok ne umru. Ako će nastaviti ovako dobro, vjerujem da će i uspjeti u toj namjeri jer ako glazbu uzimamo kao zabavu, tada su The Struts jedan od najzabavnijih bendova koji trenutno dolaze s Otoka.

Naravno, mjesta za napredak The Strutsa ima na pretek, ali “Everybody Wants” nudi onu dozu ekspresije koja nedostaje novim bendovima. Ovakvim zvukom, bend je spreman odmah pokoriti najveće dvorane i stadione, baš kao što su to prije desetak godina napravili i The Darkness. Ako će dobiti jednaku podršku kao i oni, možemo računati na velike stvari od The Struts.