Robert Plant: Razmazio nas je dobrom muzikom

Robert Plant ne posustaje i na albumu “Carry Fire” nastavlja svoju etnomuzikološku ekskurziju vezanu uz angloamerički folklor. Za one koji ne znaju, “Carry Fire”, kao i njegovi prethodni uradci, ima sve manje veze s testosteronskim muzičkim punjenjima iz perioda Led Zeppelina. Plant ne vrišti, Plant više nije razulareni alfa mužjak s paunovim perjem, Plant je tihi šarmer, koji ‘zna kako se to radi’ i ‘to’ već radi neko vrijeme.

“Carry Fire” se po zvuku naslanja na prethodnika “Lullaby… and the Ceaseless Roar” i zvuči nježno, mistično i senzualno, kao netko tko nas može pjesmom kupiti. Neke zvučne podloge njegovog benda (koji nije potpisan na ovitku) zvuče kao perpetuum mobile – harmonije bi se mogle vječno ponavljati i biti zanimljive. Iako ni “The May Queen” ni “New World” nisu loše (dapače), “Season’s Song” pokazuje Planta u punoj autorskoj i izvođačkoj snazi. “Dance With You Tonight” nastavlja istim tempom, uz optimalan omjer britanskog folka i psihodeličnih začina. Ova bi pjesma bila idealna da Plant ugostio doajenku britanskog folka, prerano preminulu Sandy Denny, s kojom je već ukrstio glasove na “The Battle of Evermore”.

Slabiji dio albuma je “Bluebirds Over the Mountain” iz pera Ersela Hickeya, za kojeg je svojevremeno postojala urbana legenda da je to Paul McCartney potpisan pseudonimom (?!). Na toj su pjesmi The Beach Boys obavili mnogo bolji posao, a i Ritchie Valens je zvučao uvjerljivije od Planta i gostujuće Chrissie Hynde. U naslovnoj se pjesmi Plant primiče teritoriju Tome Zdravkovića, legendarnog srpskog pjevača koji je u kafansku muziku kombinirao hispanističke i orijentalne utjecaje. Nije me oduševila, ali tako je to s Plantom – čovjek je nepredvidiv, čak i za svoje dobro. No dobro, možda se bude puštala u nekoj hipsterskoj oriental lounge birtiji kakve hrvatska metropola ima.

“Bones of Saints” je pak uspjela stilska vježba iz ranog rock’n’rolla, koja bi vjerojatno zaslužila bolju ocjenu da ne znamo kako se taj čovjek nekad bavio rock’n’rollom. Bolji dojam ostavljaju “Keep It Hid” i pogotovo “Heaven Sent” – pravi ambijentalni magloviti senzualni jazz koji se može puštati za Noć vještica, Valentinovo, Uskrs, Dan domovinske zahvalnosti… bilo kad i to će biti jak komad muzike za intimne trenutke. Iako gitara i Plantov vokal zvuče vrlo sugestivno, show kradu dionice na klavijaturama.

Da, Plant nas je razmazio dobrom muzikom, no osobni dojam je da je na ovom izdanju ima nešto manje nego na prošlim. To ne znači da Planta više ne treba slušati, samo “Carry Fire” ostavlja dojam da je Plant na svojim studijskim izdanjima relativno nedavno bio uvjerljiviji.