Rječita, zaigrana kritičarka

Unatrag malo više od godinu dana, osvrnuli smo se na Laurieno izlaganje uživo iz Berlina.

Sada je na red došao i niz skladbi nastalih i nadograđivanih u sklopu
koncertnih nastupa proteklih godina, konačno objelodanjen na novom
studijskom albumu jednostavnog naziva “Homeland“.

Okolina naklonjena njezinom radu već je gromoglasno ishvalila Laurien studijski povratak na scenu, vidno prizivajući početke debi-albumom “Big Science” (1982.) a posebno paralelni, višestruki set – “United States” (1984.), izvorno realiziran kao višesatni EP – službeni komentar ili bolje, neobična fascinacija američkim društvom, njegovim manama i vrlinama (s vječitim naglaskom upravo na mane).

Istina, “Homeland” nema previše stilskih odmaka u odnosu na spomenuta, ranija remek-djela Laurie Anderson (primjerice, teme “Falling”, “Another Day In America” i “Thinking Of You” bez problema možemo smjestiti upravo u vremenski kontekst tih, sada već dalekih, spomenutih naslova) – on jednostavno sabire nove promašaje kontinenta koji se politički i kulturološki nastavlja nametati ili bolje, nadmetati s ostatkom svijeta. Ti promašaji ‘zemlje slobodnih’ iz audio-vizualnog pera Laurie Anderson iznova prenose jedno alarmantno stanje stvari.

Međutim, dok svojim naslovom ostavlja izvjestan dojam predvidljivosti i autoričine zarobljenosti u omiljenom zamrznutom kadru, za one koji vole audio-drame, “Homeland” je istinska poslastica u kojoj Lauriene misli prenesene na nosač zvuka nastavljaju istovremeno izmamljivati osmijeh i poticati svojevrsnu tugu – suočavajući slušatelja s činjenicama kojih isti, izgubljen u vlastitoj rutini, nije u potpunosti svjestan.

Jedan takav zlatan primjer ove impresivne cjeline svakako je revija ‘problema’ u temi “Only an Expert” koja jednim udarcem uspjeva pobiti toliki bezbroj ‘muha’. Fascinantan je način na koji se Laurie pozabavila naoko uobičajenim stvarima, kojima mediji i korporacije uporno hraneći potrošački ego društva nastavljaju graditi ovisne, autosugestivne degenerirane mase, stvarajući prividno ozračje obilja u sjeni kojeg vreba opća egzistencijalna nesigurnost i ludilo, što je posebno dočarano suludom technoidnom glazbenom podlogom.

I dalje su tu prepoznatljivi zvuci violine, hipnotički Laurien ‘šapat’ između pjeva i govora, uz njezin neizbježan vocoderizirani alter-ego (ovaj put predstavljen u konkretnijem liku Fenwaya Bergamota) kao i volja za izmišljanjem priča koje se vječito kreću po tankoj liniji između (američkog) sna i jave, domišljato balansirajući humor i ironiju kao glavne sastojke.

Sve navedeno ovdje upotpunjuju i suradnici svojim prigodnim motivima – uz stalnu pratnju Loua Reeda i Rome Baran, među najzanimljivijim protagonistima “Homeland” priče svakako su članovi tradicionalne tuvanske skupine Chirgilchin – pjevačica Aydismaa Koshkendey uz igilsku pratnju od strane Igora Koshkendeya i Mongoun-ool Ondara (u uvodnoj temi “Transitory Life” i narednoj “The Beginning of Memory“). Tu su i diskretni vokalni uplivi Antonya Hegartya (u temama “Strange Perfumes” i “Another Day In America“), zatim John Zorn na saksofonu, Eyvind Kang na violi, Kieran Hebden na klavijaturama, te basist Skúli Sverrisson.

Ambijentalni ugođaj nastavlja se i kroz narednih nekoliko tema – “My Right Eye“, “Thinking Of You“, “Strange Perfumes”. Nakon niza prekinutog kaosom u “Only an Expert”, teme “Falling“, “Another Day In America”, “The Lake” i prekrasan odjavni instrumental “Flow” naizmjence nastavljaju u tradiciji mira podvučenog pripovjedačkim tenzijama. Prema kraju albuma, stvari se iznova zahuktavaju – “Bodies In Motion” kao nagovještaj energične “Dark Time In the Revolution” uz “The Beginning Of Memory“.

Uz glazbeni dio priče na CD-u, “Homeland” sadrži i (ne)obavezni DVD-dodatak – dokumentarni presjek o nastanku albuma, naslovljen “The Story of the Lark“, kroz koji, u trajanju od svojih 40-ak minuta, Laurie Anderson i njezini suradnici – Roma Baran, Rob Burger, Mario McNulty, Pat Dillet i naravno, Lou Reed – iz vlastitog kuta komentiraju cjelokupan stvaralački proces.

Načelno, DVD-u je zamjerka što to nije autentičniji videouradak (primjer usputnog, odličnog isječka sa čuvenim Fenwayom Bergamotom), već jedno revijalno izlaganje emocija i frustracija pretočenih u novo studijsko remek-djelo.

Laurie, sama po sebi, tu je svakako najzanimljivija sugovornica, no umjesto punokrvnijeg ‘putopisa’ kako konkretno ona sama predstavlja novi album (u sklopu kojeg se spominju ptice, uspomene, nestajanje, inspiracija, metodika, komunikacija, igra riječi, ‘čudan hibrid’ koji je ispao ‘ploča’, milijun zvučnih zapisa,…), sve se svodi tek na međusobno davanje komplimenata – edukativno i produkcijski vrlo pohvalno štivo, međutim ništa što već i sami ne pretpostavljamo, osjećamo ili znamo, bilo o pojedinim sudionicima ili o glavnoj autorici, kao i njezinoj neobičnoj modificiranoj violini – kojoj je posvećen zasebni dio medijskog prostora, u skromnom trajanju od 7 minuta, kroz koji iznova slušamo klasičnu priču o modernoj zvučnoj ekspediciji. U konačnici, ostaje studijski album koji u mašti slučajnih prolaznika reflektira daleko zanimljivije ‘video-prikaze’.

I dok prema subjektivnim hvalospjevima ponekad treba pristupiti s oprezom, u pogledu nove studijske kritike Laurie Anderson pozitivno histeriziranje velike većine je opravdano. Iako se puno stvari koje ona obuhvaća nisu, niti će se bitno promijeniti. Jer radi se prije svega o još jednom introspektivnom osvrtu na tu čudnu ‘planetu’ na planeti, zvanu Amerika. Svi već imamo izvjesne stavove i predrasude, svi već osjećamo neki vlastiti bijes i očaranost njome. Stoga, je li Amerika još uvijek obećana zemlja? S druge strane ovdje Laurie Anderson ističe još jednu zanimljivu tezu – o tome kako se, kad radi turneje, osjeća kao nomad, izgubljena između umjetničkog, političkog i društvenog, lišena osjećaja konkretnog ‘doma’.

Poslušajte “Homeland”. Nije naodmet da naučite još ponešto iz riječi i slike izvorne govornice, koja intimno pati u želji za konačnim izbavljenjem svoje voljene domovine.