R&G monotonija

Evo još jednog u moru izdanja kojima nas zasiplju svakodnevno u vidu hit-singlova na radio postajam. Snoop Dogga svi dobro poznajete kao gangsta rappera s početka ’90-ih koji se prvo pojavio kao gost na kultnom albumu Dr. Drea “The Chronic”. Brzo se probio na naslovnice i vrhove top ljestvica zahvaljujući provokatnim rimama i tada naprednim ritmovima. Također, dok je počinjao bio je optužen za sudjelovanje u ubojstvu od čega je kasnije oslobođen, a što je na kraju rezultiralo dobrom prodajom njegovog debi-albuma “Doggystyle” iz 1993., koji je postao prvi debi-album koji je osvojio prvo mjesto na top-ljestvicama što se kasnije pokazalo lošim potezom.

Naime, kroz 1994.-u i 1995.-u Snoop Dogg se morao suočiti s tužbama od strane pravde zbog gore navedenog slučaja što mu je naštetilo ugledu i narušilo glazbenu karijeru. Iz tog razloga, njegov sljedeći album “Doggfather” je ugledao svjetlost dana s polica tek u studenome 1996., ali problem je bio u tome što je ‘gangsta-rap’ tada već polako izlazio sa svjetskih top-ljestvica i pop-hip-hop je počeo ići svojom uzlaznom putanjom. Ostajući praktički sam na sceni, Snoopov drugi album nije postigao onaj uspjeh koji bi postigao da je objavljen 2 godine prije.

Shvaćajući situaciju, Snoop se udaljava od ‘gangsta’ zvuka i nastavlja u mirnijem tonu. Također je pokazao simpatije prema rock zvuku nastupajući na turneji 1997. s Lollapaloozom i odrađujući duete s Beckom i Marilyn Mansonom. Slijedio je singl “Da Game Is To Be Sold, Not To Be Told”, koji je potvrdio Snoopovo definitivno napuštanje ‘gangsta’ zvuka što se nastavilo singlovima “No Limit Top Dogg” i “Dead Man Walkin'”. Veliki broj izdanja je rezultirao variranjem kvalitete njegovih uradaka od albuma do albuma i od singla do singla. Također, 2001. Snoop izdaje i autobiografiju kao i album “Paid Tha Cost To Be Da Bo$$” u 2002. za Capitol etiketu. Ipak, 2004. njegovo novo izdanje dolazi na potpuno drugoj etiketi, točnije Geffen Recordsu.

Što nam je to Snoop pripremio? Kao što je običaj s njim, albumom je osvojio vrh američkih top-ljestvica singlom “Drop It Like It’s Hot” na kojem surađuje s Pharrellom i kojeg ste zasigurno već svi čuli. Navedeni singl je možda jedina svijetla točka ovog albuma, no ni u to nisam posve siguran iz razloga što je previše razvodnjen r’n’b zvukom, no svakom svoje. Ostatak albuma mi zvuči prilično isto zbog velike sličnosti u beatovima koji ostavljaju dojam kao da ih je netko replicirao i rearanžirao i prodao kao nove pjesme. Također je i popis gostiju sličan kao na albumima sličnih izvođača tako da tu možemo osim Pharella naći i 50 Centa, Lil’ Jona, Nellyja, Soppaflyja, Justin Timberlakea, Charlie Wilsona, ali i jedne neočekivane goste The Bee Gees koji na pjesmi “Ups & Downs” igraju ulogu back-vokala!?!

Broj pjesama (čak 20!) na “R&G (Rhythm & Gangsta): The Masterpiece” objašnjava razlog zbog čega album zvuči jednako na svakoj pjesmi tako da me ovo izdanje više podsjeća na hiper-produkciju potencijalnih hitova nego na ozbiljni album. Čak i neke pjesme koriste iste sampleove poput nekih prijašnjih hitova drugih izvođača s ove scene što se pogotovo primjećuje na pjesmama poput “Bang Out” i “Perfect”. Produkciju potpisuje Da Bigg Boss Dogg i The Neptunes, iako jako cijenim ono što radi ovaj dvojac, moram priznati da su ovoga puta zakazali.

Album zvuči previše isto, previše se stvari ponavlja, kao i više monotona lista istih gostiju koju slušamo na svakom sličnom albumu, tako da, ruku na srce, album zvući dosta dosadno. Čak ni Snoopovo nekoć inovativno repanje danas zvuči izlizano i bljedo. Tekstovi su otišli u standardnu šablonu ovoga žanra tako da u njima Snoop govori o ženama, drogi, sexu, ludim tulumima i svim ostalim nevažnim stvarima. Čak i naslovima pjesama je uspio pobjediti ljigavost naslova prvog singla, a taj sam singl smatrao najočitijim primjerom toga kako zvuči glazbenik kad se proda, nakon “Doggfather” albuma tako da možemo slušati pjesme koje se zovu “Fresh Pair Of Pants” ili “Can U Control Yo Hoe” koje su čisti dokaz gdje je završio nekoć inovativni i kvalitetni rapper.

Hiper-produkcija pop hip-hop zvuka je na svom usponu, a mi željni inovativnog hip-hopa možemo sa čežnjom isčekivati osvježenje u ovom zvuku koje nam donosi nekolicina repera danas prisutnih na sceni. Ili se možemo okrenuti prema hard i garage zvukovima koje nam serviraju rapperi iz Londona koji guraju sami svoju scenu i dalje vjeruju u ‘street-wisdom’ koji smo navikli slušati i čije poruke, iako vidno oslabljene i dalje čuju u rijetkim i posebnim prilikama.

Ovo izdanje ipak nije remek djelo kakvim ga Snoop smiono pokušava predstaviti u naslovu albuma, već je riječ o polovičnom izdanju. Bilo kako bilo, ukoliko ste ljubitelj ovakvog zvuka i smatrate da vam ovakva glazba predstavlja ugodu, nabavite si ovo izdanje – no, ukoliko ste više ljubitelj pravog hip-hopa, onda vam preostaje jedino potraga i nadanje u skori izlazak nekog izdanja koje će osvježiti scenu.