dEUS
Pocket Revolution
Datum izdanja: 12.09.2005.
Izdavač: V2 / Dallas Records
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Za početak samo da kažem da dEUS jesu bogovi, neovisno o tome smatrate li njihovim najboljim albumom “Worst Case Scenario”, eksperimentalno-kakofonični “My Sister = My Clock” ili ste se pak potajno zaljubili u “The Ideal Crash”, pa ga, poput mene, nesvjesno preimenovali u “The Ideal Crush”.
Od zadnjeg albuma prošlo je punih šest godina (sada već sedam, ali ja debelo kasnim s ovom recenzijom), pa nije ni čudo da su mnogi pomislili da je ovaj kultni belgijski bend prestao s radom.
No, Tom Barman okupio je oko sebe mlade snage belgijske alternative i uz Klaasa Janzoonsa (violina i klavijature), koji je u bendu od 1992., novu postavu trenutno čine Stéphane Misseghers (bubnjevi), Alan Gevaert (bas) i Mauro Pawlowski (gitara). Ženski dio publike zasigurno još nije prebolio odlazak basista Dannyja Mommensa koji se nakon osam godina provedenih s dEUSom ipak odlučio posvetiti svom drugom bendu Vive la Fête u kojem svira zajedno sa svojom djevojkom Els Pynoo.
Izuzmemo li EBM-pionire Front 242, nitijedan drugi belgijski alternativni bend nije uspio doseći takvu popularnost van granica svoje zemlje. dEUS uspoređuju s Captain Beefheartom, Frank Zappom, The Velvet Undergorund, The Sugarcubes, Gus Gusom i Pavementom, a u njihove velike fanove ubrajaju se između ostalih Stephen Malkmus, Shirley Manson, Michael Stipe i The Walkabouts, dok im je jedan od dražih komplimenata bio onaj Phil Selwayja iz Radioheada kada ih je nakon zajedničke svirke došao pohvaliti u backstage. Pohvale niti ne čude jer rijetko je kada naziv nekog benda toliko pristajao uz muziku koju stvaraju.
“Pocket Revolution” osvojio me već nakon uvodne “Bad Timing” što i nije bilo teško jer ovo je prokleto ubojita stvar koja će u trenu prizvati mračan, kišovit ugođaj i razorno djelovati na sva vaša osjetila – punih sedam minuta zagonetnih ljubavnih stihova, gitarske grmljavine i eksperimentalnih izleta na ostalim instrumentima.
Pa se odmah nastavlja u “7 Days, 7 Weeks“, zaigrani pop komad gdje je u prvom planu Tomov vokal koji vas opasno vabi dok pjeva “Here comes the sun smiling/How long have you been blue?/There’d ever be a time for us to recapture/All the time we lose“.
No, problem koji se može javiti s ovim albumom je taj što nakon onako dobre prve stvari automatski očekujete da cijeli album bude na razini “Bad Timing”, što se nažalost ipak ne događa, iako su i “If You Don’t Get What You Want” i “Include Me Out” daleko od loših pjesama.
No usprkos tome valja reći da su dEUS opet uspjeli napraviti još jedan jako dobar album koji neće razočarati ni stare fanove, a niti one koji se možda tek sada susreću s ovim bendom.
A šećer na kraju ali ovoga puta sa manje buke i više melodija – “The Real Sugar” i “Nothing Really Ends“, koja i nije nova budući da se već našla na kompilaciji singlova “No More Loud Music” iz 2001., ali nije naodmet ponoviti gradivo.