Remake velikih valova

Znate li gdje se danas nalaze Kasandra, Ella, Anamarija, Senna-M i ostale cro-dance kreature iz devedesetih? Ne znate? A znate li gdje su The Bambi Molestersi? Točno, putuju po svijetu, sviraju po klubovima s obje strane ekvatora (naravno, ne onim gastarbajterskim!) i prijateljuju s REM-om, Chris Eckmanom i ostalim likovima koji danas nešto vrijede i koji znaju što vrijedi.

Zašto vas to pitam? Zato što je devedesetih, točnije 1997., godine koja je bitna za ovu recenziju, situacija u Lijepoj našoj bila ponešto drugačija nego danas. Zemljom su harali različiti cro-dance ‘projekti’ (istini za volju, tad se već naslućivalo da im je odzvonilo pa su spas počeli tražiti u folk dance mutaciji), top ljestvice osvajali su mega-hitovi sa stihovima poput “jer oko ponoći ja bit ću tu/na tvom krevetu tražit ću osvetu“, a, s druge strane, američke prijatelje sisačkih surfera, u punom naponu snage, na radio valovima konzumirali smo u dijetalnim količinama.

Te 1997. godine, bendovi s viškom originalnih ideja i manjkom para morali su jednostavno ‘najebati’. Jer tko je tad imao vremena posvetiti se snimanju, recimo, surf-prvijenca neke tamo sisačke grupe (osim toga, kakve veze Sisak ima s morem i valovima i Kalifornijom?!) kad je puku trebalo isporučiti novi hit čija će popularnost, daj Bože, konačno nadrasti nenadjebivu “Tek je dvanaest sati”.

Takve su otprilike bile okolnosti u kojima je nastao “Dumb Loud Hollow Twang” (verzija 1.0). Snimatelj/producent njihovog albuma je paralelno ‘surfao’ cro-dance valovima pa su Bambiji bili više-manje prepušteni sami sebi.

Snimili su čitav materijal za svega 6 sati, zapis na DAT-u poslali DJ-u Philu Dirtu u Kaliforniju koji je sve to smiksao i tako spasio stvar. Album je izašao na nezavisnoj etiketi Dirty Old Town u listopadu 1997. i vrlo brzo netragom nestao. S tako gorkim iskustvom iza sebe, Sisčani su odlučili da će, ako ikad budu u prilici, snimiti remake svog nesretnog prvijenca. Prilika se ukazala 7 godina kasnije…

Na “Dumb Loud Hollow Twang” (verzija 2.0) nalazi se 15 originalnih skladbi plus 4 bonus pjesme, koje ova grupa od početaka svoje karijere izvodi uživo, ali ih do sada nikada nije snimila. Pretpostavljam da je 7 godina sviranja po klubovima širom svijeta, preslušavanja albuma surf ali i drugih žanrova te druženja s raznim muzičarima rezultiralo iskustvom koje remake čini različitim u odnosu na verziju 1.0 (nažalost, nisam ju čuo pa moja konstatacija ostaje samo u sferi nagađanja).

Sve ostalo na ovom albumu potcrtava činjenicu da su The Bambi Molestersi autorski i izvođački jak bend kojem su još 1997. hrvatske granice bile preuske.

Preslušavajući album prva dva-tri puta, uhvatio sam se kako pjesme grupiram prema slikama koje su mi iste budile u glavi. Tek sam poslije, listajući booklet, shvatio da se moje slike dobrim dijelom poklapaju s nazivima pjesama! Pored onih ‘klasičnih’ surferskih (npr. “Hawaii Joe“, meni možda najdraža s riffom koji pomalo vuče na The Beach Boyse) koji isti tren tjeraju, s obzirom da nemam nikakvo surfersko iskustvo, na ‘posuđivanje’ scena iz “Dana velikih valova” (by the way, zna li netko što se dogodilo s Jan-Michael Vincentom?).

Na albumu se nalaze i pjesme koje su me nagonile na rješavanje zločina ( “Big Time Action“, “Beach Murder Mystery“) ili izbjegavanje susreta s ‘višestrukim ubojicom’ Chris Eckmanom u slabo osvijetljenoj pokrajnjoj uličici (“Restless“).

“The Breeze And I” i “Sun Stroke” su kao stvorene za rastanak od ljeta na vašoj omiljenoj plaži, “Margaya” i “Long Gun” ističu svoju kandidaturu za sudjelovanje u kakvom budućem Tarantinovom filmu, a “Landlocked” je instrumental koji obavezno morate pustiti dok novom autocestom klizite prema moru.

Naravno, to su samo moji filmovi. Poanta njihovog opisa je u tome što želim pokazati kako su, iako ograničeni na instrumentale (iznimka je Eckmanovo gostovanje na pjesmi “Restless”) ukorijenjene u surf glazbi (uz lagani ‘touch’ nekih drugih stilova – obratite pažnju na, recimo, James Brown/Stax-Volt gitarski riff na “Coastal Disturbances“), Bambiji uspjeli melodijom, ritmom, tempom i, što me posebno oduševilo, a što se iz albuma u album potvrđuje kao njihov prepoznatljiv zaštitni znak, uzbudljivim dvobojima lead i ritam gitare stvoriti raznolik album koji poziva na opetovano preslušavanje i nizanje slika.

Sjajno strukturiran,melodičan i, za 1997., definitivno jedinstven album, “Dumb Loud Hollow Twang” glazbeni je dokument iščašenosti jednog doba, bolje rečeno crna mrlja na savjesti hrvatske diskografije devedesetih, ali i visoki, moćni val koji je The Bambi Molestersima otvorio put prema svjetskim obalama daleko sunčanijim od ove naše glazbene provincije.