Reinkarnacija Whitesnakea iz osamdesetih

Voodoo Circle osnovan je 2008. u Njemačkoj, a iste godine objavljuje prvi, istoimeni studijski album “Voodoo Circle”, tri godine poslije i drugi, “Broken Heart Syndrome”, prethodnika najnovijeg izdanja “More Than One Way Home”.

Cilj osnivača benda, gitarista Alexa Beyrodta (Silent Force, Sinner,
Primal Fear), bio je osnovati ‘true’ bend koji će pratiti svoju
inspiraciju. Uz Alexa Beyrodta, u postavi ove skoro pa metal supergrupe
je basist Mat Sinner (Sinner, Primal Fear), melodične himne pojačane su
moćnim i ekspresivnim vokalom Davida Readmana (Pink Cream 69),
ambijentalno-atmosferičnim klavijaturama Jimmya Kresica, porijeklom iz
Tuzle, i bubnjevima Markusa Kullmana.

Stil benda vodi slušatelje u fazu zlatnih hard rock godina, kada su bendovi poput Rainbowa, Deep Purplea ili Whitesnakea objavljivali svoje ponajbolje albume, koji bi se danas mogli nazvati – klasicima. Voodoo Circle ne zazire od usporedbi s ovim velikanima, bend je još od ranijih albuma naglašavao kako želi zadržati duh klasičnog rock’n’rolla sedamdesetih godina, zvuk i stil Deep Purplea, dok su se posljednjim albumom još više približili osamdesetim godinama i gore navedenim velikanima. Tako tvrde i za ovo izdanje, što bi bilo točno, jer ovaj se album lako može zamijeniti za jedan od Whitesnakeovih i odlično bi se uklapao među njihova djela druge polovice osamdesetih godina.Glazba Voodoo Circlea napravljena je na način da je najpogodnija za live nastupe, tako bi se još jednom oživio duh hard rocka ’70-ih. i ’80-ih. godina. “More Than One Way Home” doista zvuči kao povratak u prošlost, u doba kreativnog procvata klasičnog, pomalo čeznutljivog i na trenutke melankoličnog rocka, no u isto vrijeme, snaga i energija albuma pokazuje da se radi o modernoj glazbi. Izdanje sadrži dinamične i varijabilne pjesme, moćne gitarske riffove i solaže orijentirane ka hard rocku, intenzivne i iskrene melodije obogaćene čeznutljivom, a opet snažnom bojom glasa Davida Readmana, koji nevjerojatno sliči Davidu Coverdaleu i tko poznaje rad Pink Creama 69 teško će ga ovdje prepoznati.

Uključimo li atmosferične i pomalo raznježene balade, dolazi se do zaključka da sve ove stilski raznolike pjesme jako dobro leže bendu. A trebale bi i ljubiteljima hard rocka. Čak i nazivi pojedinih pjesama djeluju kao da su direktno ‘prepisani’ s Whitesnakeovih albuma, poput “Tears In The Rain” (“Cryin’ In The Rain”), “Heart Of Babylon” (“Child Of Babylon”) i “The Saint and The Sinner” (“Saints An’ Sinners”).

Otvarajuća pjesma “Graveyard City” i melodijski slična “Bane Of My Existence” obiluju riffovima i energičnošću, srednjeritmična “Heart Of Babylon” jedna je od boljih, čiji početak s glasnim riffom i pratećim klavijaturama podsjeća na neku od izvedbi Rainbowa. Čeznutljivih balada ima u povećem broju, primjerice teška, spora i sjetna “Tears In The Rain“, pa “Alissa” ili naslovna “More Than One Way Home“, a “Cry For Love” također je osjećajna, ali istovremeno snažna i gotovo da podsjeća na neku podvrstu gospela.

Na povratak u kasne osamdesete godine jasno upućuju “Heart Of Babylon”, “Bane Of My Existence” i “Crying In The Rain”, tipične, snažne hard rock pjesme su “The Killer In You” i “The Sain And The Sinner“, a “The Ghost In Your Heart” sadrži neke prepoznatljive melodijske elemente Rainbowa. Tempo albuma na njegovoj prelomnici usporava balada “The Gost In Your Heart“, no nakon nje se opet ubrzava. “The Gost In Your Heart” i “Open Your Eyes” najviše podsjećaju na Deep Purple fazu sedamdesetih godina. “Victim Of Love” je pomalo bljutava, nekako bez okusa, vjerojatno najlošija pjesma na albumu, a završna “Open Your Eyes” u live verziji dovršava album u visokom tonu gitarskih nota i ima vibru klasičnog Rainbowa.

Zvučno, album ne sadrži greške, produkcija je vrhunska, a stil i ‘miris’ Coverdalea glavna su obilježja koja se provlače kroz čitavo izdanje, pa gotovo da bi ime Whitesnake trebalo stajati na naslovnici. Album je lijepo posložen, produciran, ekspertno otpjevan i odsviran i nema govora da ova talentirana supergrupa zna što radi, no definitivno joj, ipak, fali barem malo originalnosti. Premda i ova ‘posuđena’ ne zvuči nimalo loše.

Tekst: Ana Mihanović