Redefiniranje, povratak i spektakularni ‘radirednjak’

    1866

    Korn

    The Paradigm Shift

    Datum izdanja: 07.10.2013.

    Izdavač: Prospect Park / Universal Music

    Žanr: Nu-Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Prey for Me
    2. Love & Meth
    3. What We Do
    4. Spike In My Veins
    5. Mass Hysteria
    6. Paranoid and Aroused
    7. Never Never
    8. Punishment Time
    9. Lullaby for a Sadist
    10. Victimized
    11. It’s All Wrong

    Pioniri nečega, predvodnici žanra, inovatori, soundtrack cijele generacije… Sve titule koje samo rijetki uspijevaju zadržati desetljećima, a i ti rijetki su oni koji su stvarali rock i metal, a ne oblikovali njihove pod-žanrove pod-žanrova.

    Korn sigurno spadaju među imena koja su kreirala nešto novo u nekadašnjem metalu i koja su ubacila neke nove elemente u već definirani zvuk. Je li ostavština iz ’90-ih zbilja dovoljna da uz nekoliko novih momenata sada – 15-ak godina kasnije – opet bace scenu na koljena?

    Znate i sami što se s njima događalo. Duga priča u kratko – nagli uspjeh, horda fanova, album uspješniji do uspješnijeg, cuga, još cuge, droga, još droge, tulum za tulumom i – eto problema. Nova vremena traže nove metode. Brian “Head” Welch, očito majstor melodije u bendu, shvatio je da takav život više ne može voditi ni fizički ni psihički i odlučio se skloniti pod okrilje religije.Dovoljno poljuljani, odlučili su u muzičkom biznisu povući neke nove poteze – angažiranje vanjskih producenata i pjesmopisaca otelo im je još jednog člana. Bubnjar David Silveria otišao je pod puno skromnijim medijskim reflektorima. Od tada je Korn pokušao svašta – od eksperimentalnih albuma, preko povratka korijenima sve do dub-step avanture, a Head složio vlastiti bend i uporno gurao jednostavan melodični metal koji toliko voli.

    Da su si međusobno jebeno nedostajali – i kreativno i emotivno – bilo je jasno svima. Prvo fanovima, a onda i njima samima. Od njegovog povratka u bend složio se spektakl i najavljivao se najjači album njihove karijere. Jednostavnim riječima – “The Paradigm Shift” to definitivno nije, ali je isto tako definitivno najbolje što su odvojeno napravili i oni i on! Izdefiniranog plavokosog bubnjara ionako više rijetko tko spominje, a mislim da taj dio priče nije baš toliko zanemariv. No dobro…

    Muziku podržava

    Album je još jednom dobio nekakvu bombastičnu dužnost da po tko-zna-koji put nešto redefinira, a u tim okolnostima još su vidljiviji neki kreativno očajnički potezi. Sjećate se kvazi-kontroverznog singlaNever Never“? To je, kako su i sami rekli, zbilja i jedina pjesma koja koketira s elektronikom (uz djelomično “Spike In My Veins“), vanbračnim drugom tog atipičnog pjevača – Jonathana Davisa (odnosno, njegovog elektro-pseudonima J Devil).

    Osim nje, eventualno bi “Lullaby For A Sadist” (kažu da su je prvotno namijenili za dub-step album) mogla biti atipična radi svojeg umornog i mračnog tempa. Možda puca na tišu “4U” s “Issues”, ili pak na “Shoots and Ladders” radi brojalice “One, I love hurting you / Two, I love your pain / Three, let’s get together and play this endless game / Four is for the torture and five is for the shame, ’cause every time you want it, I get off on this game“.

    Na ostatku albuma definitivno se vidi povratak Heada, melodije i poznatih gitarističkih dionica, ali se bome vidi i očiti utjecaj tog pop producenta. Don Gilmore odradio je Linkin Park, Avril Lavigne i slične i od Kornovih nekoć uvrnutih i hrabrih pjesama (sjetimo se “Life is Peachy” albuma na kojeg je rijetko tko mogao biti spreman!) posložio uredno iskonstruirane radio-rock pjesmice.

    Baš zato prokleto dobro kaže stih “I’m just a shell of what I used to be” na uvodnoj “Prey for Me“, pjesmi s poznatim grooveom, poznatim zvukom, poznatim vokalom i nevidljivom originalnim iskorakom. Refreni su redovito masovno melodičniji nego oni davne 1994., a gitarističke dionice ono što bi nas ipak moglo najviše veseliti – “Mass Hysteria” s dionicama iz “Freak on a Leash” vremena i igranje refrenom kod “Victimized”.

    Za kraj – jedno iznenađenje. “Paranoid and Aroused” nije neki spektakl od pjesme, ali growl i metal ritam bubnjeva pred kraj pjesme sigurno je puno potrebniji ‘eksperiment’ ovom bendu, nego svi eksperimenti zadnjeg desetljeća zajedno!

    Jonathan Davis više nije čovjek koji može u pozadini riffova ridati nad problemima s ocem, jer je sada i sam otac, a zajedno s ostatkom benda i manje razvaljen opijatima. Baš zato je teško da itko može očekivati onako ‘gladan’ i ‘krvožedan’ album kao kod bendova koji tek izbacuju prvi gnjev i bore se za opstanak. Pa čak je i jednom Hetfieldu danas teško iz svog nabrijanog ‘muscle cara’ opet pjevati o korupciji i smišljati brutalan riff koji bi ispoljavao taj osjećaj mladenačke bezizlaznosti.

    Sigurno da je Head najveća vijest i najveći dobitak ovog albuma. Ponovimo – albuma boljeg od svega što su snimili u odvojenom periodu. A sad – je li to dovoljno da jedne 2013. godine Korn opet bude relevantan, jako će ovisiti kuda vas je odveo vaš poslije-teenagerski život.

    Muziku podržava