Redefiniranje doom metala

Manje od godinu dana trebalo je švedskom sastavu Avatarium da prijeđe put od osnivanja, preko skladanja i snimanja novog materijala, a u konačnici i do njegova izlaska u formi dugosvirajućeg izdanja.

Tijekom prošle zime, basist Candlemassa Leif Edling počeo je raditi na demo pjesmama, usput tražeći ekipu koja bi mu u tome pomogla. Prvi mu se na raspolaganje stavio gitarist Evergreya Marcus Jidell, inače i kolega iz prog rock sastava Jupiter Society, a ubrzo su im se pridružila još dvojica članova tog benda, klavijaturist Carl Westholm i bubnjar Lars Sköld. Jedina koja u tom društvu nema, ili nije do sada imala snažniju glazbenu reputaciju je Jennie-Ann Smith, pjevačica iz Stockholma, za koju se ispostavilo da je jedan od (naj)izbočenijih specificuma Avatariumove glazbe.Kako je Candlemass nakon prošlogodišnjeg “Psalms For The Dead” najavio da više neće raditi studijske albume, lako moguće da Leif osjeća da još uvijek nije dao sve što zna i može, a projekti van matičnog benda uvijek nude proširene mogućnosti. Držiš se obećanja o prestanku rada na novim pjesmama, a s druge ga strane praktički ne kršiš kreirajući ih pod drugim imenom.

Jedna od lijepih mogućnosti koje nudi rad ‘sa strane’ je da budeš sličan, ali opet ne u potpunosti isti onaj na kakvog su ljudi naučeni. Nešto takvo moglo bi se protumačiti u slučaju nastupnog albuma ovog projekta, za kojeg se s velikom sigurnošću može reći da ima jasnih utjecaja Candlemassa, ali ni u kom slučaju ne da mu je to neka vrsta produžene ruke. Naime, koliko god da između Candlemassa i Avatariuma nailazimo na sličnosti, toliko, ako ne i više, među njima ima i različitosti.

Avatarium vrlo umješno balansira destruktivni epski doom i snuždeni stoner rock s gotovo savršenom uravnoteženošću mirne, melankolično-deprimirajuće psihodelične atmosfere, očaravajuće-očajavajućih melodija i razornih instrumentalnih lomova, uz naglašenu vibru kraja ’60-ih i početka ’70-ih.

Onako na prvu, sve to skupa izgleda dosta komplicirano i složeno, ali kao finalni proizvod ističe se potpunom harmoničnošću, pa i relativnom jednostavnošću, bez obzira što pjesme imaju pristojnu razinu kompleksnosti. Kao i u svim doom ‘slučajevima’, tempo rijetko kada ispada van sporih i srednjih vrijednosti, što se u potpunosti poklapa s bolno tmurnom, depresivnom atmosferom ispunjenom pesimizmom i očajom i pripadajućim tekstovima u kojima nalazimo teme čiji se sadržaji u potpunosti podudaraju sa osjećajima koje stvara atmosfera.

Nije baš čest slučaj ženskih vokala u ovakvoj strukturi glazbe, no s Jennie-Ann malo je reći da je pogođeno. Njezini moćni, tamni, modulativni bluesy-rock vokali daju pjesmama dodatnu raznolikost i veću glazbenu širinu, glas koji ‘bojom’ podsjeća na Janis Joplin varira između grubosti, dominantne moći i podatne krhkosti, blistave nježnosti, nostalgičnosti, emotivne melankoličnosti, pa čak i pokajnosti. Kao takvi, vokali se izvrsno uklapaju u koncepciju pjesama s naglašenom progresivnom orijentacijom, s prijelazima koji po svim segmentima istovremeno djeluju i studiozno, matematički, ali i onako, neposredni, prirodnjački spontani.

Osvježenje nude prozračne, u svom tom mraku, uhu jako ugodne akustike, a čak i deprimirajuće, mističnom tamom obavijene klavijature s vremena na vrijeme znaju djelovati okrjepljujuće. U sporim, tmurnim, zloslutnim i poput blata gustim gitarskim i bas riffovima pojačanih distorzija osjeća se ‘rukopis’ Candlemassa, u nekima i jezovitost Black Sabbatha, a prosvjetljeniji i ‘procjeđeni’ gitarski dijelovi, poglavito solodionice, oslonjene su na rani hard rock, dok teški, sporovozni, ali proigrani bubnjevi materijal dodatno ispunjavaju osjećajem bezizlaznosti.

Pjesma “Moonhorse“, s otežanim ‘sabbathovskim’ riffovima i kombinacijom akustičnih dijelovima uz krhke ženske vokale i hard rockerski solo, odličan je odabir za uvod u album. Spore, srednjebrze, tek na mahove ubrzane ritmove ponudila je “Pandoras Egg“, “Avatarium” je miks klasičnog dooma i stonera sa žestokim riffovima, moćnim ritam sekcijama, izraženo ambijentalnim klavijaturama i basom, a “Tides Of Telepathy” je pjesma koja kombinira spori doom i melodični rock, sa snažnim bluesy vokalima, psihodeličnim riffovima, zavijajućim solom i marševskim bubnjevima.

“Boneflower” je stvar naklonjena psihodeličnom rocku, s vragolastim klavijaturama nekako po uzoru na The Doors, prepuna nisko podešenih doomy riffova, nježnih vokala i nešto većom zastupljenosti melodija. “Bird of Prey” lijepa je psycho-doom balada ispunjena akustikama, mekanijim riffovima i bubnjarskim sekcijama, te tužnim pianom u odjavi, a “Lady In The Lamp” rock balada izražene melankoličnosti, s izuzetno emotivnim pjevanjima, akustikama i mirnijim klavijaturama, basom i bubnjem u prvoj, te i energičnijim, pročišćenim riffovima i nešto malo pojačanom brzinom u svom drugom dijelu.

Avatarium će, nesumnjivo, fanovima Candlemassa biti sasvim dobar nadomjestak u vremenima kada (i ako) njihov omiljeni bend neće više raditi na novim pjesmama. No kako rekosmo, koliko god da se radilo o sličnim, toliko su to i različiti bendovi i to je nešto na što treba obratiti punu pozornost. S time da se ta različitost daleko manje odnosi na Candlemassov, a više na opus Avatariuma. Bend, ili projekt, koji je s prvim albumom redefinirao žanr i koji doom metalu nije dao jednu novu, ali zato jeste – drukčiju dimenziju.