Reaper se vratio

Njemački power metal veterani Grave Digger (opet) su se vratili s novim albumom, a voljeli ih ili ne, morate im pripisati i priznati jednu istinsku glazbenu konzistenciju.

Na glazbenoj sceni nazočni su 34. godine, koje su upotpunjavali redovnim objavljivanjem glazbenih albuma, uz kratkotrajnu pauzu krajem osamdesetih u trajanju od pet godina. U pravilu, Grave Digger objavljuje albume svakih godinu ili dvije, a ni najnoviji, šesnaesti po redu nije bio iznimka. “Return Of The Reaper” stigao je dvije godine nakon prethodnog uratka “Clash Of The Gods”.

Tematika Diggerovih albuma također se redovito mijenja, te su s “Clash Of The Gods” napustili škotsku borbenu tematiku i uplovili u svijet grčke mitologije. “Return Of The Reaper” pak se vraća na ‘klasične’ teme u stilu ranih albuma, na horor priče i tematike o ratu i smrti.Novi album je trebao vratiti i oživjeti stari zvuk s prva tri, “Heavy Metal Breakdown”, “With Hunter” i “The Reaper”, pa se tako “Return Of The Reaper” može smatrati svojevrsnim nasljednikom ili nastavkom “The Reaper” albuma, čijem se zvuku približio za pokoji korak u odnosu na prethodne albume.

Logički, “Return Of The Reaper” više je usredotočen na siroviji zvuk, na sirovije riffove, što donosi agresivnije pjesme, od kojih je nekoliko sporijih, a slijedi stil glazbe kakav je bend započeo u devedesetim godinama. Nema toliko power melodičnosti kao na prethodnom albumu niti gajdi na ‘klanskim’ albumima, ali Digger je ostao vjeran sebi i fanovima i ponovno isporučio klasično dobru dozu europskog metala, pa i najžešću u posljednjih nekoliko godina. Uz nešto žešće riffove i dobru izvedbu, vokal Chrisa Boltendahla još je jedna stvar koja teško da može razočarati, pa sada već dobro naviknuti na Chrisove parajuće, hrapave vokale, možemo shvatiti da je i ovoga puta u jako dobroj formi.

Klavijaturskim i atmosferičnim, ponešto klasičnim uvodom i snažnim ženskim vriskom prigodno se najavljuje povratak Reapera, odakle priču nastavlja brza “Hell Funeral” u tipičnom stilu Grave Diggera, sa zaraznim i melodičnim refrenom. “War God” nastavlja u srednje brzom stilu s učestalim, repetitivnim refrenom, a njoj slična, po klasičnoj heavy glazbi i poznatom zvuku, je i “Tattooed Rider“, s nešto zanimljivijim uvodom na klavijaturama koja snažno podsjeća na “Turbo Lover” Judas Priesta.

“Season Of The Witch” jedna je od sporijih pjesama, snažnog i sirovog zvuka s niskim Chrisovim tonalitetima koji dobro prenose atmosferu, ali je manje inovativna. Ultra-brze, energične, sirove i jedne od najboljih pjesama na albumu, uz početnu “Hell Funeral”, su “Road Rage Killer” i “Death Smiles At All Of Us” iz drugog dijela izdanja. Za kraj je ostavljena balada “Nothing To Believe“, a koliko god da balade najčešće nisu pristajale Chrisovim vokalima, ona je dobro i emocionalno izvedena.

Upravo zbog povremenih varijacija u stilu glazbe, a unatoč nekima od predvidljivih pjesama na albumu, Grave Digger nastavlja držati pozornost slušatelja i sposoban je rijetko razočarati svoju publiku, a tako su i ovog puta uspjeli isproducirati album koji će fanovima pružiti dobre, agresivne pjesme, dok su izrazite power melodije i napjevi ostavljeni sa strane, za neki budući uradak.

“Return Of The Reaper” tako će moći u potpunosti zadovoljiti uglavnom fanove starijeg zvuka, možda i privući neke nove.