Razlika između pop-strane i jazz-strane

Tko je Elvis Stanić? To je ‘onaj’ koji zna svirati, svira dobru glazbu, druži se s Oliverom i ima simpatičnu frizuru i bradu. I svaki put kad svira, ljudi puno plješću.

Koja je njegova najpoznatija pjesma ili kompozicija? Nemam pojma. Tako bi, u najboljem slučaju od strane prosječnog hrvatskog konzumenta muzike bio opisan Elvis Stanić, kompozitor, aranžer, gitarist, kojem nisu strani ni neki drugi instrumenti, kao što je harmonika. Šira publika je Stanića kao pop-kreativca mogla upoznati na albumu Josipe Lisac “Živim po svome” i na istovremeno pretjerano hvaljenoj i pretjerano popljuvanoj “Familiji” Olivera i Gibonnija.Iako je na tom albumu ipak bio u drugom planu (u prvom su ipak bili Oliver i Gibonni), Stanić je svojim tihim instrumentalnim bravurama (npr.: harmonika na “Onako od oka”) uspio skrenuti pažnju na sebe. Oni koji su to uočili – imaju sljedeću stanicu koja se zove “Greatest Hits Collection”.Na “Greatest Hits Collection” Elvisa Stanića prva stvar pada u oči i uši – taj čovjek je rođen za instrumentalnu i jazz muziku. To ne znači da su suradnje s pop muzičarima loše (kojih na ovoj kolekciji ima), nego u jazz instrumentalima zvuči, da oprostite na izrazu, kao pas pušten s lanca. Teško je odoljeti kompozicijama kao što su “The Done”, “Our Little Secret” i “Harvard St.” koje su blagoslovljene delikatnim Elvisovim gitarističkim radom. Tu riječi ne trebaju jer Elvisove harmonije same pletu atmosferu i drže pažnju slušatelja i to je druga priča nego što su to Stanićeve kolaboracije s pjevačima.

Jest da je to bogohulno tvrditi kada na kolekciji postoje vokalni doprinosi Josipe Lisac i Olivera Dragojevića te Meri Trošelj i Tine Vukov, no što mogu kad mi “Posve slobodna” zvuči kao kad spisateljski talentirani klinac pun ludih ideja napiše školski sastavak po uputama svoje učiteljice. Staniću kao umjetniku su žanrovske granice samo motiv da ih prijeđe. Na ovoj kolekciji možemo čuti posvete Istri, ali i mediteranskom melosu koji nije nužno vezan za ovaj plodni, vinorodni poluotok čija je multi-kulti filozofija neizostavna stavka poput crljenice.

Stanić spada u onu kategoriju muzičara koji bi trebali biti poznatiji i koji bi, u glazbeno jačim i većim tržištima punili dvorane i bili slobodni se baviti samo onime što im najbolje ide. Kako je i talent poput Stanića primoran raditi kompromise, ova kompilacija može poslužiti i kao primjer kako napraviti zdrave kompromise u karijeri, bez profaniranja.