Razbuktana vječna vatra rocka

Dekadu postojanja obilježava rock sastav Chrome Division, koji osim skoro korijenitih promjena u postavi, svo se vrijeme nije nadonosio nekih nezaboravnih ideja, po kojima bi ga se ozbiljnije pamtilo.

No s obzirom da je ovo većini, ili čak svim članovima dodatni projekt, svojevrsna teretana u kojoj kroz ‘vreću za napucavanje’ izbacuju višak energije, ali i pokazuju svoj alter-ego, sve to čak i ne izgleda loše. Dapače, dobrog se tu rocka dadne naslušati. Prisjetimo se da ideja o nastanku datira iz 1999., kada su Shagrath (Stian Tomt Thoresen) i tadašnji Dimmu Borgirov basist Nagash (Stian Arnesen) ostajali nakon proba s glavnim bendom i zajedno sviruckali rock.

No Dimmu Borgir je bio apsolutni prioritet, Shagrath nije niti pomišljao da se pozabavi nečim drugim i napokon pokaže da i u njemu, iza sve te silne mračne, blackerske koreografije, ‘čuči’ jedan sasvim običan rocker. U međuvremenu, Nagash je otišao, posvetio se sastavu The Kovenant (ex-Covenant), postao Lex Icon, da bi 2004. ideja stara nekoliko godina ipak prerasla u djelo i niknuše Chrome Division. No Stian se nije dugo zadržao u bendu, brzo ga je zamijenio je Tony White (ex-Old Man’s Child), a članovi prve postave bili su, uz Shagratha, još i Luna (bas, Ashes To Ashes), Eddie Guz (vokali, The Carburetors), te Ricky Black (gitare). Do današnjih dana, Shagrath i Tony putem su ‘pogubili’ ostatak postave, još 2009. regrutirali novog pjevača Shady Bluea (Pal Mathiesen ‘Athera’ iz Susperie), kojemu je ovo drugi album s bendom. Gitarist Kjell Damage Karlsen (Gromth, ex-Breed) i basist Ogee (Mortiis, Shot At Dawn) nova su lica, tu su od 2012. i ovo im je premijerno studijsko predstavljanje s ostatkom postave.

Tako to sada izgleda u pogledu line-upa, a što se tiče stilskog opredjeljenja četvrtog albuma naziva “Infernal Rock Eternal“, za razliku od svih prethodnika otišao je malčice više u širinu, raz(g)radio svoje rockerske korijene, a u nekim se dijelovima opasno približio granici heavy metala. Čak je katkad i prešao. Tome usprkos, u svojoj je suštini to ostao težak, mračan, sirov, prašnjavo-prljavi rock’n’roll sa zbijenim, otežanim riffovima, vokalnom hrapavošću i drskošću, samouvjerenim, gotovo bahatim ritam sekcijama i pokojim zavodljiviijm catchy ritmovima.

U generalnoj formi, iako jasnije melodioznosti, album je nešto kompleksniji od prethodnih, s mrvicu zahtjevnijim kompozicionim strukturama, atmosferičniji je i ‘strmiji’, s naglašenijim poliritmikama.

Gitarski rad je poprilično razgranat i balansira između zmazanih rockerskih distorzija, sirovijih sleaze-punk formi, southern rockerske slojevitosti, preko hevijanerske melodičnosti, koja se najjasnije izražava u solističkim segmentima, sve do ambijentalnih akustika, koje u nekim dijelovima imaju relaksirajući, onako mediteranizirani sound. No usprkos tim različitostima, zadržao je zavidnu razinu entuzijazma i poprilično je pa ako ne ugodan i atraktivan, a onda barem slušljiv u zadovoljavajućem obimu. Nešto u stilu stvari “Endless Nights“, koja se nakon početka koji podsjeća na Bon Jovi, transformira u odrješiti i konkretniji heavy rock.

Mnogima će biti zanimljiv uvodni instrumental “Good Morning Riot“, s akustikama koje ‘vuku’ na flamenco, marširajućim bubnjevima i laganim solom, “Lady Of Perpetual Sorrow” jedna je od boljih stvari, također ‘ispečatirana’ akustikama, u ovom slučaju countryevskog ‘feelinga’, a u većem je dijelu čvrsta numera, naglašenog srednjeg ritma.

“The Absinthe Voyage” kombinira grubi speed rock i melodramaturški goth rock, “On The Run Again” stvar je s nekako najviše mainstreamovskog potencijala, “No Bet For Free” razborita rock pjesma s blues boogie uvodom i kompetentnim back pjevanjima, “Mistress In Madness” Motorheadovska više nego ijedna druga, s naglaskom na podudarnosti u bubnjarskom radu i gitarskim solodionice, a sličnost sa tim i više nego legendarnim bendom mogli bi ‘predbaciti’ i pjesmi “Reaper On The Hunt”. “You’re Dead Now“, s naglašenom atmosferičnošću unutar srednjih ritmova, grooveiziranim riffovima, opuštenijim clean pjevanjima, bistrijim akustikama, izraženijim catchy linijama, razvučenijim solom i razigranijim bubnjevima spada u red boljih naslova, a britki punk-rock brzanac “Ol” i više je nego fini ‘outro’ ovog, u najmanju ruku, zanimljivog izdanja.

Koje je, lako moguće, naznačilo mogući smjer u kojem će se u budućnosti kretati Chrome Division, a ujedno i potvrdilo da ta formacija postaje ponajbolji projekt među bendovima ili možda ponajbolji bend među projektima. Kako već kome paše. “Infernal Rock Eternal” mogli bi čak promovirati u najbolji album Chrome Divisiona, s kojim su momci vjerojatno nadmašili očekivanja mnogih. Nakon ovoga, na redu je – Dimmu Borgir.