Razapeta žena u Isusovim godinama

Stara diskografska izreka kaže da postoji ‘problem drugog albuma’.

Iako 33-godišnja Natasha Khan alias Bat For Lashes nije imala problem druge ploče (na raznim listama nominirana i nagrađivana “Two Suns”) nakon debija nominiranog za Mercury Prize “Fur and Gold”, očito se javio ‘problem treće ploče’. No, da odmah razjasnim, “Haunted Man” vrlo je kvalitetan album koji je samo čudom uspio izbjeći medijsku strku kakvu je jako dobro iskoristila Lana Del Rey s bitno slabijim “Born To Die”, samo je nastajanje albuma “Haunted Man” malo manje tečno nego što se to očekivalo.

Khan je osobno naznačila ‘problem trećeg albuma’ jer joj se nakon “Two Suns” i pripadajuće turneje javio osjećaj emocionalne ispražnjenosti, te je, iako je već imala napisane pjesme za treći album, odlučila da stvari malo odstoje jer je osjećala kreativnu krizu. Za album, ali i za Natashu, odgađanje se pokazalo kao dobar potez.“Haunted Man” zaokružena je i fokusirana cjelina, koja svojim melodijama, ritmovima i pjevanjem podcrtava dojam da je Natasha kroz emocionalni kaos na kraju uspjela naći glazbenu kreativnost, i još važnije, unutarnji mir. “Haunted Man” je umjetnost stvorena teškim, gotovo traumatičnim proživljenim događajima, a omot albuma sugerira emocionalnu izravnost, neuglađenost i žensku emancipaciju (gola i nenašminkana Natasha nosi podjednako odjevenog momka na svojim leđima). To što vidite – to i dobivate.

Neke će možda “Haunted Man” podsjetiti na prvi album Bon Ivera, samo s većim udjelom elektronike, razrađenijim instrumentalnim pasažima i pristupačnijim pjesmama. Gotovo cijeli album baziran je na ambijentalnim, ali ugodno uznemirujućim zvukovima, ritam mašinama, sablasnom, pasivno-agresivnom glasu, a električne gitare promole se u prvi red kao sunce u prosincu.

Kičma albuma je klavirska i elegična (zar ste očekivali neki drugi epitet?) “Laura“, koja je ujedno bila izabrana za singl, i koja sublimira ono najbolje što “Haunted Man” nosi. Odmah nakon “Laure” su uvodne “Lilies” i “All Your Gold” te zaključne “Rest Your Head” i “Deep Sea Diver” (s prekrasnim solažama na synthu) koje su, osim što su sjajne pjesme, na albumu gotovo idealno dramaturški postavljene.

Jedina uvjetno rečeno slabija točka je nedefinirana “Oh Yeah” koja je ipak bolja nego što naslov sugerira, ali osjetno slabija od visokog prosjeka albuma. Ukupan rezultat glasi da se Natasha Khan ne treba bojati kreativnih kriza, naročito kad, uz odgovarajući vremenski odmak, rezultiraju ovako kvalitetnim ostvarenjima.