Rasulo zvuka dovedeno do perfekcije

Nova brooklynška atrakcija je duo Sleigh Bells, bend koji je pop-glazbu spojio noiseom u gotovo perfektnu melodičnu buku.

Bend je nastao prije dvije godine kada su se Derek E. Miller i Alexis Krauss i upoznali. Svojim energičnim nastupima i neuobičajenim zvukom vrlo brzo su skrenuli pažnju na sebe, tako da je njihov prvijenac “Treats” očekivan s velikim nestrpljenjem. Kada je album izdan, bilo je jasno i zašto.

Nema ništa ljepšeg od trenutka kada vas neki album razvali na prvu, a to upravo čini “Treats” zbog svoje nesnosne buke koja je iskomprimirana u pop-melodije sa slatkastim vokalom Alexis koja uljepšava maksimalno svaku pjesmu.

Možemo reći da su Sleigh Bells noise-verzija La Roux, odnosno progresivniji pop-rock bend orijentiran prema distorzijama i buci. U takvom viđenju stvari, možemo ih usporediti i s The Go! Teamom ili nekim sličnim bendom, iako je u potpunosti jasno da Sleigh Bell briju po svom, bez direktnih utjecaja i kopiranja nekog.

Već pri slušanju prvih pjesama jasno se iščitava Derekova hardcore prošlost, jer da nije bilo nje danas sigurno ne bi bio ovako kreativno sposoban napraviti ‘brijačinu’ poput “Treats” jer koliko god izgleda da je album u totalnom kaosu, toliko se vidi kostur u svakoj pjesmi albuma nošen brutalnim sampleovima i gitarama.

Već uvodna “Tell ‘Em” ukazuje kako Sleigh Bells može biti i vrlo komercijalan bend jer uz malo sreće ova pjesma bi mogla postati pravi ljetni hit plesnih podija zbog kombinacije bombastičnih sampleova, neurotičnih gitara i neodoljivo zavodljivog vokala.

S uvodnom skladbom digli su očekivanja albuma, ali sa svakom daljnjom pjesmom potvrđuju da spomenuti singl nije slučajnost. Već s “Kids” kreću u teritorij Beyonceinog dance r’n’b-a, ali pri tome ne gube plesnu buku u podlozi čemu se približavaju Santigold. Već s prve dvije pjesme može se vidjeti da glazbene podloge koje koristi dvojac nisu tek replike starih melodija kako to često zna biti, već da je svaka vrlo pomno izrađena, da budu što prodornije i eksplozivnije, što će najbolje kulminirati u live-nastupima.

“Riot Rhythm” zvuči kao da je Jack White posudio svoj gitarski nabrijan talent bendu The Go! Team, “Infinity Guitars” je najtiša, ali ritmički vrlo dinamična pjesma s povremenim bljeskovima gitarskih riffova koji kulminiraju pred kraj skladbe, “Run the Heart” je space ‘brijačina’, dok “Crown on the Ground” zvuči kao da je netko spojio The Pipettes s Klaxonsima.

Kad smo već kod usporedbi s Klaxonsima, Sleigh Bells mi se čine kao da su sposobniji napraviti kompliciraniju pjesmu, a da pri tome ne izgube klasičnu formu. Ok, Klaxons ima mnogo veću podršku medija, posebno onih s Otoka, pa će napraviti mnogo veću karijeru, ali Sleigh Bells su ipak zanimljiviji i življi bend.

“Treats” je prepun rasula u zvuku zbog čega se tijekom cijelog vremena slušanja očekuje da će sve eksplodirati. To se i događa, posebno ako se album sluša nekoliko puta zaredom.