Railway Gamblers više nisu mali

Kad netko napravi pravo malo remek-djelo kakvo su napravili Railway Gamblersi početkom godine s albumom “Shadow Of The Moon“, mnogi bi si uzeli oduška i živjeli na tim lovorikama nekoliko godina. Railway Gamblers nisu ‘mnogi’!

Prošle godine su me dva inozemna albuma najviše dojmila, a to su već spomenuti album Railways Gamblersa i “Nonagon Infinity” King Gizzard & the Lizard Wizarda. Oba benda ne prate popularne postulate koji su se ustoličili posljednjih desetljeća da između albuma treba proći barem dvije-tri godine. I mogu reći, hvala im na tome…

Gamblersi su definitivno bend koji bi trebao rasti jer ono što nude na svojim izdanjima jest vrlo zanimljiva americana koja lako dopire do slušatelja i njegovog srca. Njihove pjesme podsjećaju na najboje dane My Morning Jacketa, ali isto tako zagrebaju u mnogobrojne uzore starijeg datuma proizvodnje, pa sve djeluje kao vrlo dobra mješavina starog i novog što u konačnici i donosi još jedno poprilično dobro izdanje, kao što je “A Way In The Wind”.“A Way In The Wind“, ono što je najbolje, jest dvostruka ploča s čak 17 pjesama koje vrlo ujednačeno koračaju ‘kozmičkom americanom’, kako sami zovu glazbu koju proizvode. Ima nešto u tome jer njihov zvuk ima nešto posebno čime se ističe od sličnih i srodnih bendova.Kad tome nadodamo ponegdje vrlo intrigantne stihove koji u prvom redu govore o otuđenosti u današnjem modernom svijetu, jasno se dobiva vizura da Railway Gamblers su bend koji zna iznositi svoje emocije na način gdje nema pretjerane patetike, a opet vrlo sigurno i moćno izražavaju sve svoje poteškoće u neshvaćanju svijeta i okoline.

Takvu emociju teško je glumiti, a u ovih godinu i pol koliko je prošlo od prvijenca “Heart Of The Sun” dečki su uspjeli dodatno izraditi svoj izričaj, pa sada sve djeluje mnogo zaokruženije što jest i svojevrsna mana albuma jer možda teče podosta predvidljivo i bez nekih značajnijih odstupanja, a svakako i nema onaj faktor iznenađenja kakvog je imao prošli “Shadow Of The Moon”… Pravocrtnost bi se kod mnogih mogla iskoristiti u lošem kontekstu, ali ovdje to čak i nije jer pjesme imaju ono nešto, nisu plastične i sterilne, pa da svojom dosadom uspavaju slušatelja.Uvodna “Hold Me Still” starta pomalo u stilu Davida Gray (ako je tko zaboravio, Gray je bio vrlo popularan na prijelazu milenija, a sad radi jedva slušljive albume), dok sa slijedećom “Gone Again” pogađaju pravi country-pop biser kojim bi si mogli otvoriti mnoga vrata komercijalnih radio stanica u Americi.

“Gotta Get A Way” može poslužiti kao okvirni primjer kakve se pjesme nalaze u središnjici albuma, dok odmah do nje je jedna od najogoljenijih na albumu “Roses and Dust“, a “More Than A Dreamer” odiše pozitivizmom i pomalo romantičnom atmosferom zbog čega bi ju lako mogli proglasiti najvedrijom pjesmom albuma.

Do kraja se nalazi još nekoliko vrlo dojmljivijih brojeva, prvenstveno tu su “Break A Way For Me” koju bi mogli zavoljeti nešto stariji ljudi koji se još sjećaju Woodstocka i ranog psihodeličnog folka, “Emily” koja podsjeća na radove Ryan Adamsa, te zaigrana i vrlo zavodljiva “All These Things“.

Mnogi ‘mali bendovi’ nisu mali jer jedva čekaju da ih otkrijete, a kad se to dogodi, ljubav vrlo često procvjeta kao pupoljci u proljeće. Ipak, u moru novih bendova i izdanja, teško se provući kroz gomilu materijala, pa kad naiđete na neki dragulj, treba ga vješto paziti i pratiti koliko je god moguće. Slučajno su Railway Gamblersi došli na moj radar, a sad je sasvim jasno da neće tako brzo odletjeti s njega jer su sposobni raditi stvari koje uhu neodoljivo pašu.

Dvostruki LP “A Way In The Wind” nije dostigao “Shadow Of The Moon”, ali je to i dalje vrlo dobra ploča s pregrštom materijala koji slušatelja jednostavno tjera na novo slušanje.

Album godine sam otkrio prije par mjesecai, a “A Way In The Wind” neće biti nisko na mojoj godišnjoj listi albuma… A ako netko napravi dva takva album u jednog godini, za mene više nikako nije ‘mali’…