Radiohead nam prodao carevo novo ruho

Unisono hvaljenje novog studijskog izdanja jednog od najvažnijih bendova današnjice najsvježiji je dokaz da ljudi i ovce imaju barem jednu zajedničku crtu.

Naime, većina je novinara veliku prašinu digla prije nego smo čuli i jedan ton s novog albuma Radioheada, a nekima je i cvrkut glinene ptice bio dovoljan da zaključi kako nas čeka novo glazbeno remek-djelo britanske petorke.Naravno, kad je taj čarobni ptičji pjev nadograđen cijelim spotom za pjesmu “Burn the Witch“, prvi objavljeni singl s novog albuma, razni glazbeni portali započeli su s rafalnim ispaljivanjem panegirika, pišući o tome kako se radi o najboljoj pjesmi Radioheada još od doba albuma “Kid A” (Pitchfork). Lupiti tako nešto, znajući da je bend u posljednjih desetljeće i pol izbacio “Amnesiac”, “Hail to the Thief” i “In Rainbows” nije samo pretjerivanje, već i vrijeđanje dobrog ukusa. Iako se “Burn the Witch”, čiji je glavni adut vješto vođena gudačka sekcija, teško može smatrati lošom pjesmom, njen refren koji dolazi niotkuda i ne donosi nikakav emotivan naboj, daleko je od jednog “Reckonera” koji vas od samog početka uvlači u svoju atmosferu i osvaja svojom melodijom.

Daleko je to i od inovativnih, no strukturno i ritmički sjajno riješenih stvari sa spomenutog “Hail to the Thief”, albuma u kojem je Radiohead možda i najuspješnije spaja vječnu težnju ka eksperimentiranju i prijemčivost onog što je zapisano na notnom crtovlju.

Upravo su u tom pomirenju tehničke perfekcije i pjevnosti Yorke, Greenwood i društvo najviše zakazali na albumu “A Moon Shaped Pool”. Ogledni primjer toga je pjesma “Present Tense“, u kojoj imate sve – dojmljivu orkestraciju na violinama, očekivano vrhunski vokal, zborsko pjevanje u pozadini… trud uložen u to da se slušatelja impresionira bogatstvom različitih elemenata golem je i bilo bi pogrešno to zanemariti, no nemoguće je ne primijetiti kako ovdje, a i na ostatku albuma nedostaje snažna tema koja bi zaokružila cijelu stvar i dala joj ono što glazbu čini tako lijepom, a to je emocija.

Najbliže tome dospio je “Daydreaming“, drugi singl s albuma koji je, baš poput “Codexa” s prethodnog albuma, uspješna minimalistička balada u kojoj nekoliko tonova na klaviru i Yorkeov sugestivni glas naprave puno više nego bilo kakve gudačke dionice koje ne vode nikuda, već služe isključivo kao sredstvo za elegantno popunjavanje rupa u inspiraciji.

Ukoliko želite čuti kako efektno spojiti klasične elemente s modernim glazbenim izričajem, preporuka je da preslušate album “Hidden” These New Puritansa. Također, prigušena ambijentalna glazba koja se toliko hvali u brojnim recenzijama novog izdanja Radioheada puno je dojmljivija i harmoničnija na albumu “The Gamble” Frahmovog nonkeena.

Stoga, prije nego potpadnete pod utjecaj rijetko viđenog hypea koji podsjeća na slučaj “Reflektor” grupe Arcade Fire (čak su i gerilske metode promocije albuma bile slične), zapitajte se jedno vrlo važno i za realno sagledavanje ovog glazbenog djela ključno pitanje: “Jesu li bitniji instrumenti koji se koriste u pjesmi ili način na koji se koriste?“.

Zagovornicima ovog albuma očito je tehnički aspekt umjetničkog dijela bitniji od estetske komponente, jer ruku na srce, glazbene ljepote i dubine na koju smo kod Radioheada navikli ovdje nema u zadovoljavajućoj mjeri.

Upravo zato cijela pompa stvorena oko albuma “A Moon Shaped Pool” podsjeća na poznatu Andersenovu bajku. Car kojeg nam se ovaj put prezentira možda i jest dobro građen, no to ne poništava činjenicu da je gol, iako nas se pokušava uvjeriti u nešto drugo.