Radikalno skretanje s uobičajenog poetičkog kursa

Čuvši “You And I“, B stranu singla “Black Treacle” u izvedbi The Death Ramps (ili Arctic Monkeys) i Richarda Hawleya, pronicljivi slušatelji već su krajem siječnja ove godine mogli naslutiti kakva će promjena obilježiti sedmi studijski uradak autoriteta za ‘baroque pop balade’ iz Sheffielda.

Neočekivan, za mnoge čak nepromišljen, ali vješt, slojevit i ekspresivan
zaokret: od melodioznog crooner stila i rockabillya prema garage rocku i
psihodeliji!Izljevi odrješitih riffova i tutnjava progresivnih distorzija oblikuju atmosferu “Standing At The Sky’s Edge”. No ova radikalna ekskurzija u strujanja psihodeličnog rocka ne označava cjeloviti raskid spona s dosadašnjim stvaralaštvom. Naprotiv! Cjelokupna diskografija Richarda Hawleya (samostalna karijera, mnogobrojne suradnje, gitaristički staž u post punk/britpop bendovima Longpigs, Pulp) sadrži (barem u tragovima) gorčinu u stihovima i žestoke aranžmane pjesama.Odabrana forma radikalnosti stoga nije u potpunosti iznenađujuća. Hawley, međutim, nije slučajno učinio poetički zaokret; “Standing At The Sky’s Edge” donosi kritičku valorizaciju vlastite kreativnosti, točnije, nužnu (i dobrodošlu) sastavnicu autorskog rasta. Ta rizična autorefleksija zapravo već započinje s istraživanjem ‘mračne problematike’ na albumu “Truelove’s Gutter“, ali s očitom razlikom.

Ako Hawley ondje uspostavlja zreli autorski rukopis (brusi spisateljske vještine), na “Standing At The Sky’s Edge” preispituje mogućnosti forme, igra se s efektom višedimenzionalnih melodija (epskih razmjera). No zaključke ne treba izvoditi naprečac: vrijedi naglasiti da intrigantna tekstura psihodeličnog rocka ne karakterizira svih devet pjesama. Sentimentalna “Seek It“, primjerice, budi reminiscencije na eru croonerskog šarma, ali s manjom dozom optimizma.

Folk tužaljka “The Wood Collier’s Grave“, na tragu “What Was It You Wanted” Boba Dylana, donosi karakterističnu, eteričnu melankoliju, no začahurenu u nelagodnu jezu. “Don’t Stare At The Sun” gotovo u soft jazz ugođaju opisuje dogodovštine vezane uz puštanje zmaja, da bi naposljetku eskalirala distorzijom. Sličan scenarij ponovno nalazimo kod posljednje pjesme “Before“: sanjivi uvod, te gromoglasna kulminacija psihodelije oko treće minute.

Omot albuma možda vizualno upućuje na introspektivne dimenzije kakve nailazimo na spomenutom “Truelove’s Gutter“, no Hawley ovdje izokreće postupak, tj. kroz intimne narative obrađuje turobnu društvenu problematiku (motivi opet referiraju na Sheffield, npr. anksioznost, ljubav, gubitak, agresija), što se možda najbolje očituje u naslovnoj pjesmi “Standing At The Sky’s Edge” i frenetičnoj garage rock kritici suvremenog života “Down In The Woods“. Efektno prigušen, ‘odzvanjajući’ vokal i razorna gitaristička dionica, s druge strane, izdvajaju niz sastavljen od “She Brings The Sunlight”, “Time Will Bring You Winter” i “Leave Your Body Behind You”.