Putovanje kroz mistična prostranstva

Pomalo zaboravljeni njemački bend Agathodaimon vratio se nakon četiri godine sa šestim studijskim albumom “In Darkness”, četiri godine nakon prethodnika “Phoenix”.

Bend koji je prije 12, 13 ili 14 godina bio jedna od perjanica melodičnog sympho/gothic/black metala i s Gravewormom, Catameniom i Siebenbürgenom predstavljao kontru već tada polako komercijaliziranom Cradle Of Filthu, zapao je nakon četvrtog albuma “Serpen’s Embrace” u probleme s postavom. Osim gitariste/clean vokala i sada jedinog originalnog člana Sathonysa, postava je zadnjih godina u cijelosti izmjenjena.

Gledajući s te strane, još se i dobro izvukao i, za razliku od gore spomenutih bendova, još i danas je sposoban napraviti kvalitetan i zanimljiv album. Dobro, mnogi će reći da nije tako, da se ponavljaju, da nema progresije niti kreacije, i to treba uvažavati. Isto kao i činjenicu da se nitijedan od tih bendova nije toliko pokvario, koliko je takva vrsta glazbe s godinama prestala biti ‘in’. Ipak, dojam da je Agathodaimon bez obzira na sve nedaće jedini među njima uspio održati makar i minimalnu kvalitetu svojih izdanja, ostaje poprilično snažan. U odnosu na melodičniji i nešto mekši “Phoenix”, s “In Darkness” bend se vratio težem i agresivnijem kompozitorskom pristupu ranih dana, zadržavši ukusnu implementaciju melodije u ekstreme i jak melankolični pristup.Svojim tmurnim ugođajem, sumornim stihovima i beznadnim tempom, album ima magičnu darkersko-romantičarsku privlačnost, što ga nedvojbeno povezuje s gothicom. Mračan, čvrst, na momente zmazan, ali konstantno dinamičan zvuk, uz glasnu, pompoznu produkciju, također su aduti ovog izdanja. Stilski, temelji se na black metalu s gnjevnim, bahatim demonskim scream/growl/harsh vokalima (Ashtrael), nisko podešenim, grubim, brzim i posirovljenim gitarskim riffovima (Sathonys, Azrael), brzim bubnjanjima (Manuel Steitz) i dramatično mračnim basevima (Till Ottinger). Ipak, njihovu dominaciju ‘nagrizaju’ graciozna, impresivna i ganutljiva clean pjevanja, simfonijski dijelovi eterični klavijatura prepunih atmosferičnosti, krasne i nadasve ugodne, čak toplije gitarske akustike, kao i pročišćeni, tonalitetski povišeniji gitarski riffovi, a napose lijepe solaže, koje čujemo i u nekako sanjivim varijacijama.

Atmosfera je uglavnom tajanstveno jezovita, s tek pokojim toplijim i dobrohotnim dijelom, pjesme imaju jak epski prizvuk i progresivniji kompozitorski potencijal i u dobrom dijelu ispunjene su srednjim ritmovima, u kojima ima više melodija i jasnijih vokalno-instrumentalnih kulisa. Nešto su zastupljeniji brži, bučniji, agresivniji, ekstremniji black dijelovi s urnebesnim bubnjevima, izranjavanim vokalima i brzotrzajućim low-tuned gitarskim riffanjima, a uz engleske, ima nešto malo tekstova na njemačkom i rumunjskom.

“In Darkness (We Shall Be Reborn)” otvaraju akustike, na koje se nadovezuju brzi black ritmovi sa svim opisanim karakteristikama, plus malo dooma, i ogledni je primjerak infiltracije melodije u ekstreme, a u finalnom dijelu nalazimo puno mračne atmosferičnosti uz nova akusticiranja praćena vokalnim ponavljanjima naslovne teme “In Darkness (We Shall Be Reborn), In Darkness (We Shall Be Reborn)…“. Kompletna stvar i najkonkretniji reprezent albuma. “I’ve Risen” je sablasnija, uglavnom spora stvar sa žestokim, disonantnim gitarskim riffovima, raznolikim simfonijskim elementima, catchy melodijama i raslojenim vokalnim ekstremima, uključujući i skvičanja tipa Dani Filth.

Akustika ima i u uvodnom dijelu “Favourite Sin“, ponajbolje stvari, s onako, filmskom atmosferom, orkestralnom pozadinskom potporom, krasnim melodijskim linijama, pravilnom interakcijom čistih napjeva i bijesnih vokalnih ekstrema, te s hevijaneriziranim riffovima i solažama. “Somewhere, Somewhere” je pjesma kojom dominira teži, doomerski ritam, uz uvodna crkvena zvona, clean solaže, akustike i decentne orkestralije, “Dusk Of An Infinite Shade (Amurg)” depresivni je, ‘crni’ black attack od početka praćen orkestralijama, s gomilom blastbeatova, a “Höllenfahrt der Selbsterkenntnis” bi bio mračni, ritmički izmiješani gothic/dark/black. Originalna verzija pjesme “Adio” također promovira akustike, kombinira black i melodeath s izraženom dominacijom gitara, dinamičnim bubnjarskim prijelazima, clean vokalima i ‘podrhtavajućim’ pianom, dok je njezina ‘kopija’ jedna sasvim fina akustično orkestralna balada.

Pjesme su to koje kao individue možda neće nikoga posebno impresionirati, no kao cjelina djeluju dosta uvjerljivo i u tom aspektu sagledavanja malo bi koga trebale ostaviti ravnodušnim. Ili barem ne bi trebale fanove Agathodaimona. Uz tu, jako dobra stvar albuma je i ta da se slušajući ga dobiva utisak kao da s njime putujete kroz vrijeme i događaje, kao da doista doživljavate sve što vam on zapravo želi ‘reći’. A upravo je to jedna od glavnih poanti glazbenih izdanja i ono koje u nečem takvom uspije, teško da ga se može smatrati lošim.