Putnički za zapad

Mario Rašić basist je Majki. Zapravo, bend se sada zove Goran Bare i Majke pa tu dolazimo do problema.

Nema Kilmistera. Toliki bi broj fanova želio vidjeti legendarnog rock
basista, koji samo svojim prizorom priziva sve te demone vinkovačkih
velikana, a njega nema pa nema. Osim Bareta, Kilmister je najveći i
vječni simbol Majki, pa se posjetitelji njihovih koncerata teško mogu
priviknuti na novu facu za bas-gitarom. Ali, za boga miloga, Kilmister
je sam otišao, barem prema nekoj poluslužbenoj informaciji, i život se
nastavlja.

Njegov ‘nasljednik’ nedavno je izdao svoj prvi album kojim se iste sekunde odmakao od svih voda popularne glazbe u kojima toliko često pliva, valjda iz egzistencijalnih razloga. Snimio je čisti instrumentalni jazz album, a ima i nekih elemenata rocka i sevdaha.

Rašićev glazbeni put iznimno podsjeća na put Dubravka Voriha, samo što je Vorih više blueser, dok je Rašić, eto saznali smo, jazzer. Znači, Dubravko Vorih odličan je glazbenik koji je prešao u jedan od najvećih rock bendova u Hrvatskoj (Prljavo kazalište), zamijenivši pritom legendarnog basista i suosnivača benda (Ninu Hrasteka) te uz rad u matičnom bendu, usput snima albume za svoju dušu (“Two Faces of Jazz and Soul“). Sad umjesto Dubravko Vorih umetnite Mario Rašić, a gornje zagrade ispunite riječima ‘Majke’ – ‘Nedeljka Ivkovića Kilmistera’ – “Milje” i eto ti ga.

Ali ne staje sve tu. Kada je Bare snimio svoj prvi solo album “Izgubljen i nađen”, basist mu je bio Vorih, na čije je mjesto ubrzo stigao – Rašić, a on je, postavši Plaćenik, snimio album “Sedam”.

I eto, sad pred nas dolazi album “Milje” koji otvara pjesma “Da li bih?“. Ona odmah na početku lijepo uvodi osnovne motive i glazbene predloške cijelog albuma. Jazz-fusion s primjesama rocka i sevdaha. Nakon pjesme “Kada je otišao DJ“, koja je možda i najčišći primjer jazza na albumu, ali se čini možda malo predugačka, slijedi cijeli niz zaista kreativnih pjesama.

Najprije je tu “Kradem ti se u večeri” koju karakterizira vrlo lijepa međuigra klavira i akustične gitare. Kao da su tu glazbenici željeli napraviti neki ‘pozitivni dvoboj’. Odmah nakon toga Saša Miočić prekrasnim početkom na klaviru slušatelja uvodi u apsolutno najveći highlight albuma – pjesmu “Milje“. Naslovna stvar i singl s albuma odličan je ‘album u malom’ gdje se svi elementi cjeline stapaju u samo jednoj pjesmi. Vrlo pohvalno.

Zatim se album nastavlja pjesmom “54 dana“. Pjesma počinje blues uvodom koji kao da priziva Louisa Armstronga da ustane iz groba i samo još jednom zapjeva “I went down to St. James Infirmary“, a nakon toga uzima maha zvuk sevdaha presvučen u jazz koji do kraja razvija pjesmu. “Miš u klaviru” sljedeći je vrhunac koji je obilježio Marko Petrović odličnim, praktički virtuoznim, sviranjem klavira u kojem je valjda zapeo miš pa su nam glazbenici željeli prenijeti kako to zvuči.

Što se mana tiče, moglo bi se kazati da je Rašićev bas premalo istaknut, što se ne bi moglo očekivati s obzirom da je on autor tih kompozicija. Također, slike na unutarnjem omotu vrlo malo prikazuju samog Rašića, a više se fokusiraju na ostale glazbenike. Te dvije činjenice govore o tome da autor ovdje nije sebe želio stavljati u prvi plan, što može biti i jako pohvalno.

Album “Milje” vrlo je dobar primjer kako netko može napisati i snimiti nekoliko pjesama samo za svoju dušu, ne podliježući pritom nijednom jedinom komercijalnom kompromisu. Na publici ostaje hoće li ga prihvatiti u ulozi zamjene legendarnog basista koji ima jednak nadimak kao i još legendarniji basist. Meni se čini da neće, ali nakon ovog albuma može se zaključiti da su takve stvari njemu najmanje važne.