Put u središte izgubljenog svijeta

Nije nikakva nepoznanica da Blackmore’s Night svoje koncerte održava u intimnijim prostorima koji imaju jak i utjecajan kulturološko-povijesni ‘pedigre’, pa je tako za treće audio/vizualno izdanje odabrano jedno od reprezentativnih mjesta u Velikoj Britaniji, pa i šire.

York su još 71. godine prije Krista osnovali Rimljani, tijekom svoje je povijesti promijenio brojne vladare, mnogi od njih ostavili su dubok, konkretan trag, ponajviše kroz građevine neprocjenjive vrijednosti, a jedna od njih je i The Grand House Opera, koja ima jako zanimljivu, doduše bitno noviju povijest. Naime, primarno nije zamišljena kao kazalište što je zadnjih stoljeće i nešto, već su na tom mjestu bile dvije zgrade, jedna mjenjačnica kukuruza, druga skladište, po dizajnu G. A. Deana iz 1868.

Poznati londonski arhitekt J.P.Briggs projektirao je njihovu prenamjenu i od početka 1902. skladište i mjenjačnica i službeno postaju kazalište, mjesto kao stvoreno za koncert Blackmore’s Nighta i priča koja je sigurno jako dobro poznata Richieu i Candice, koji su The Grand House Operu odabrali za jedno od lokaliteta na kojem će promovirati aktualni album “Autumn Sky”.Davno ispričanu i prožvakanu priču o Ritchieu Blackmoreu i njegovoj gotovo potpunoj transformaciji iz rock glazbenika u ljubitelja ‘starina’ nećemo ponavljati, već samo podsjetiti kako je koncert Blackmore’s Nighta istinsko putovanje kroz vrijeme. Uostalom, nečemu takvome imala je prigodu nazočiti i probrana hrvatska publika na koncertu prije gotovo četiri godine, koji je kronološki smješten negdje između ovog i live izdanja “Paris Moon“.

“A Knight in York“, snimljen 30.9.2011., od ta se dva koncerta razlikuje i po tome da djeluje mirnije, možda nešto emotivnije, doduše ne baš i prisnije, čemu u prilog ide i odabir set-liste koja se većinom sastoji od laganijih i pjesama umjerenijih ritmova, novijeg datuma, bez uplitanja pre-Blackmore’s Night perioda u pjesmaricu. Pa su tako izostali klasični hard rock momenti koji su obično publiku dizali na noge, no ipak, ne može se reći da ih nema, s obzirom da nas je Ritchie u glasnijim pjesmama “Gilded Cage“, “The Circle“, “Journeyman” ili “Fires At Midnight” svojim Fenderom podsjetio da gitarske solaže s njegovim ‘autogramom’ zvuče nekako drukčije. Najblaže rečeno.

Ipak, scenom dominira srednjevjekovno-renesansni ugođaj, što uz outfit izvođača, što uz gotovo besprijekornu simbiozu instrumentalnih izvedbi mandoline, violine, frula, flaute, orgulja, no kroz minimalističku rasvjetu, gore spomenute Ritchieve inspirativne momente, kao i dosta snažne bubnjarske, probitačne bas ritmike i klavijaturističku ambijentalu održava se i modernistički, rockerskiji feeling. Kao i uvijek, posebna su priča prekrasni, eterični Candiceini vokali, prepuni emocija, iskrenosti, onako anđeosko-nevini, svojim izvedbama najviše pridonose podsvjesnom osjećaju preseljenja u neke nove, davno nestale, ali nažalost i zaboravljene svjetove sa zaboravljenim vrijednostima. Prigovoriti se može tek na podužim pauzama između pjesama, no one su ispunjene uglavnom zaraznim Candiceinim monolozima, rijetko tek dosadnjikavim, kojima se s komentarima koji poprilično zabavljaju publiku povremeno priključuje Ritchie, te rjeđe neki drugi članovi, pa se kao takve nekako lakše ‘probave’.

Rekosmo da je promoviran aktualni album “Autumn’s Sky”, ovdje s otprilike trećinom pjesama , među kojima “Journeyman” djeluje najuvjerljivije, a za highlight se teško odlučiti između uvodne “Locked Within The Crystal Ball” s prošlog albuma, s kadrovima grada Yorka prije preseljenja u kazalište, te “World Of Stone“, čiji je finiš obilježio fantastičan violinski solo Gypsy Rose i dolazak malene Autumn na stage. Ili čak “Toast To Tomorrow“, tijekom koje je klavijaturist Bard David of Larchmont uz vokalno-instrumentalnu implementaciju “Bad Romance” nakratko postao Lady Gaga, što je izazvalo simpatije nazočnih.

DVD ima dodatak, nešto oko tri minute snimaka srednjovjekovnih građevina Yorka, što dodatno pridonosi autentičnosti ugođaja i događaja, koji je pravi užitak gledati i slušati. Prije svega jer, neminovno, donosi radost i veselje, prepun je, puca od pozitiviteta, kojem je, vremenima usprkos, nemoguće odoljeti. A i zato što se uz njega zaista moguće uživjeti u svijet fantazije, makar i u mislima preseliti se u neku drugu bolju, sretniju i svim drugima vrijednostima osim onim materijalnim, bogatiju dimenziju od ove naše.