Put u prosječnost?

Ako bismo za svaki od četiri albuma Editorsa mogli staviti po jednu najznačajniju karakteristiku, onda bi prvi “The Black Room” bio najmračniji, “An End Has A Start” bio bi najviše mainstream, a “In This Light And On This Evening” najviše utopljen u elektroniku.

Ovogodišnji “The Weight Of Your Love“, nažalost, jednostavno je najslabiji.

Svaki od prethodnih albuma bio je izdan u razmaku od dvije godine. Na “The Weight Of Your Love” trebalo se čekati četiri. U međuvremenu, bend je napustio gitarist Chris Urbanovicz, i to se itekako osjeti. Iako možemo biti izgleda i sretni što bend uopće još postoji, ovaj je materijal velikom većinom svjetlosnim godinama udaljen od onoga što od Editorsa s pravom očekujemo.Samo nekoliko dana prije izlaska albuma Editorsi su odsvirali jako dobar koncert na INmusic festivalu i već je tada gotovo pola festivalskog repertoara bilo sačinjeno od pjesama s novog albuma. Pametni kakvi jesu, većinom su koristili one pjesme koje su uspjele, dok se neuspjelima nisu bavili. A takvih ovdje ima.

Prvi singl s novog albuma pjesma je “A Ton Of Love“, a zanimljivo oko tog singla jest to što je to daleko najbolja pjesma albuma te zvuči kao nešto što bi U2 napravio i stavio na “Achtung Baby” (možda i na albume u ovom tisućljeću). Pjesma je velikog, stadionskog zvuka, no za album može biti itekako opasno ako uvodni singl premašuje baš cijeli ostatak albuma.

Album počinje, kao i svi albumi Editorsa, dobro, mračno i efektno. “The Weight” je pjesma koja najviše podsjeća na radove s posljednjeg albuma “In This Light And On This Evening”, samo s utišanim sintisajzerima. “Sugar“, najbolja pjesma poslije “A Ton Of Love”, gotovo je cijela prožeta mračnim refrenom koji će odlično funkcionirati na koncertima. Treća je pjesma spomenuta “A Ton Of Love” koja je dušu dala za ljetne europske festivale. I nakon barem vrlo solidnog početka slijedi očiti pad koji se teško oprašta.

Četvrta pjesma “What is This Thing Called Love” vrlo je vjerojatno najgora pjesma koju su Editorsi ikad napisali i odsvirali. Pjesma u stilu Coldplaya u kojoj pjevač Smith falsetom ispred klavira i žičanih instrumenata, zavija toliko iritantno da čovjeku postane žao benda. Četiri najgore minute Editorsa u njihovoj karijeri.

“Honesty” je polagana i mirna pjesma čiji je refren očit rađen za koncertna i festivalska zborna pjevanja, dok je jedina pjesma u drugom dijelu albuma vrijedna ozbiljnije pažnje “Formaldehyde” koja čovjeka može zabaviti i razveseliti. Ostale pjesme nema potrebe nadugo komentirati jer nisu donijele baš ništa novo što od Editorsa, ili nekog drugog, nismo već čuli. Čak ni potencijalno emocijama jako nabijenoj “Nothing” ne uspijeva nešto što su Editorsi mogli odraditi prije pet godina.

Editorsi svaki album otvaraju dobrim i udarnim pjesmama, ali dosad su svaki put i pred kraj albuma mogli nešto ponuditi (osim djelomično na “In This Light And On This Evening”). Ovog puta nakon prve tri pjesme nema gotovo ničeg zaista vrijednog slušanja.

Nakon što je prošlo čak četiri godine od prošlog albuma, nakon što je u bendu bilo vrlo važnih kadrovskih promjena, nakon što ovaj album nikako ne zvuči kao što bi trebao i kao što bismo od benda mogli očekivati, možemo se samo nadati da ovo nije početak kraja Editorsa. Jer oni mogu i sebi i nama dati još itekako puno toga.