Puno kajli kod Kylie

Jedno od ljepših osvježenja karijere ponudila je 2012. Kylie Minogue s albumom “Abbey Road Sessions“.

U atipičnim aranžmanima Kylie je ponudila drugačija, prirodnija i senzualna čitanja svojih uspješnica, i nekako sam se intimno nadao da će njen idući projekt biti na tom tragu, s mnogo instrumenata i pomalo u retro-Marilyn Monroe stilu, s doziranim seksepilom, decentnim igranjem i draškanjem mašte, no Minogue je krenula drugim putem, kao da želi osvajati publiku od Miley Cyrus.

Minogue je svoju bazu fanova stekla i zadržala, dokazala se živjeći četvrt vijeka u nestabilnim vodama pop-muzike i većinu vrtloga je preživjela te ne mora panično tražiti hit za hitom, nego može u lagodnijoj situaciji birati projekt kojim će zadržati stečene pozicije. Očito joj je netko u njenom timu prišapnuo drugačije.Uglavnom, nisam mogao izbjeći da naslov ove recenzije ne nazovem baš tako kako sam ga nazvao, tim više što je recenzija za “Abbey Road Sessions” bila naslovljena s “Kylie bez kajle“.

“Kiss Me Once” je nažalost pokupio sve loše što su Madonna i Lady GaGa ponudile na svojim recentnim izdanjima. Dakle, gomila forsirane elektronike, od Kyliene prirodne putenosti i šarma smo dobili da joj glas na “Million Miles” zvuči poput Paje Patka, a “Sexercize” je nažalost samo demonstracija onog što se događa kad netko previše gleda, sluša i čita o Miley Cyrus.

Tek Pharrellom potpomognuta “I Was Gonna Cancel” nudi malo nečeg što se može zvati muzikom, a kad završi “Sleeping With the Enemy”, iz zvučnika slijedi olakšavajuća tišina. Nažalost.

Malo je razloga da se ponovo preslušava ovaj album, najčešći bi bili gubitak oklade ili za pokoru. Pjesme nisu pamtljive, zvuk je prisiljeno moderan, ostavlja se dojam da je Kylie žena koja očajnički želi ostaviti provokativan dojam, i naravno, sve što joj uspjeva je da zvuči i izgleda jeftino. Točniji bi naslov ovog (ne)djela bio “Listen To It Only Once”. A baš sam se nadao da neće biti tako.