Puno emocija uz povremeni metež

Od svih rock gitarista iz najslavnije generacije koja se pojavila šezdesetih godina prošlog stoljeća, Jeff Beck je okusio najmanje slave.

Dijelom je to uzrokovano i njegovim svojevoljnim ostajanjem po strani: nakon raspada prve postave Jeff Beck Group u kojoj su bili Rod Stewart, Ron Wood, Nicky Hopkins i Ansley Dunbar, odnosno Mickey Waller koji ga je zamijenio, Beck više nikad nije okupio sastav visokog profila. Također je uzimao duge pauze između projekata, pa se u posljednjih tridesetak godina oglasi sa otprilike jednim albumom svakih pet godina.

No, premda je takva taktika uzrokovala da nikad nije dosegao onu razinu popularnosti koju su uživali i još uživaju njegovi vršnjaci koji su kao i on svirali u The Yarbirds, Jimmy Page i Eric Clapton, Jeff Beck uživa veliko poštovanje među kolegama gitaristima koji često upravo njega znaju izdvojiti kao najboljeg gitarista iz te generacije.

“Emotion & Commotion” je njegov prvi studijski album nakon “Jeff” iz 2003. godine. Album se može podijeliti na dva dijela iz naslova. Skladbe koje spadaju u ’emocije’ zauzimaju možda i veći dio albuma, a u njima se pokazuje rijedak talent koji posjeduje Jeff Beck: malo koji električni gitarist ima takvu moć nad svojim instrumentom da iz njega poput jazz puhača iscijedi sasvim osoban zvuk i koji god poželi osjećaj.

Primjer tog Beckovog dara je već uvodna “Corpus Christi Carol“, ili “Never Alone” koju je napisao Jason Rebello koji potpisuje nekoliko stvari na albumu. U “Over The Rainbow” Beck je nas svojoj gitari pokušao dočarati nemirno vibriranje glasa Judy Garland koji ga je uvijek fascinirao.

U ‘komešanje’ pripada eksplozivna “Hammerhead” inspirirana Beckovim nekadašnjim suradnikom Janom Hammerom. “Hammerhead” pomalo podsjeća na stvari Stevea Vaia: gitaristički riff je moćan, no pratnja je pomalo generička, previše čista i jednolična.

Komešanje uzrokuje i ‘Screamin’ Joss Stone u dvije pjesme. “I Put A Spell On You” je posveta glazbi iz pedesetih na kojoj je Beck odrastao, no Jeff i Joss nisu dodali previše uzbudljivosti u već puno puta obrađenu stvar. S druge strane “There’s No Other Me” koju Stone potpisuje s Rebellom je ‘najrockerskija’ stvar na albumu, te demonstrira da Joss Stone možda bolje leži rock’n’soul u stilu Janis Joplin nego r’n’b.

Još jedna pjesma na “Emotion & Commotion” je otpjevana (u stihovima), a to je lijepa i mistična “Lilac Wine” u kojoj gostuje Imelda May. “Lilac Wine” i spomenutu “Corpus Christi Carol” Beck navodi kao obrade pjesama Jeffa Buckleyja premda to zapravo nisu njegove pjesme, no Beck je bio inspiriran Buckleyevim verzijama s njegovog famoznog albuma “Grace”.

Kao velika inspiracija na ovom albumu pojavljuje se i opera, pa tako operna pjevačica Olivia Safe gostuje u dvije pjesme “Serene” i zaključnoj “Elegy For Dunkirk“, a “Nessun Dorma” je obrada arije iz završnog čina Puccinijeve opere “Turandot”.

To je još jedno svjedočanstvo kakav je neobičan rock gitarist Jeff Beck, kojeg osim rocka i bluesa pojednako zanimaju i jazz, opera ili reggae. Na ovom albumu njegova gitara jest glavna zvijezda, no Beck se klonio pretjeranih demonstracija svoje vještine jer mu po vlastitom priznanju trenutno više odgovara da i drugim ljudima da priliku da budu jednako bitan sastojak muzike, dok njegova gitara s vremena na vrijeme donosi ‘kratke erupcije energije’.

Uz album dolazi i DVD sa snimkom Beckovog nastupa na Claptonovom Crossroads Guitar Festivalu iz 2007. godine. Posebno se na tom nastupu ističe vunderkind na bas-gitari Tal Wilkenfeld, koja svira i na nekoliko stvari na “Emotion & Commotion”.

Na novom Beckovom albumu svi obožavatelji električne gitare će ponovo naći mnogo detalja za proučavanje, dok bi usputnim slušateljima mogao zvučati nedorečeno, s premalo pamtljivih pjesama, no srećom je najgora stvar vezana uz ova album njegova kičasta naslovnica.