Psihomodo pop: Too Tough to Die

Može se reći da je priča o Psihomodo popu imala jedan oštri zaokret nakon kojeg oni više nisu bili opasni punk-rockeri, već ih je većina mlađe, i ne samo mlađe, rock publike počela doživljavati kao (riječima samog Davora Gobca) stare, srednjestrujaške prdonje. Manje-više jasno se može odrediti i kad se taj zaokret dogodio.

Nakon albuma “Srebrne svinje” iz 1993. godine, koji je bio i ostao njihov kreativni vrhunac, bend napušta bitan član Saša Novak Radulović, a Psihomodo pop objavljuju album “Unpljugd” koji je bio u korak s tadašnjim svjetskim trendovima ‘ištekavanja’, te koji je doživio veliku popularnost. Kupovali su ga i stari i mladi, nema gdje se nije vrtio.

Međutim, od tog trenutka, i što se popularnosti i što se kreativnosti tiče, stvari za Psihomodo pop više ne idu uzbrdo. Počevši s neinspiriranim “Sexstasy” iz 1997., svaki njihov sljedeći album ostavlja sve slabiji odjek.Najbolja stvar u vezi novog albuma Psihomodo popa, nazvanog “Ćiribu ćiriba“, je što su oni konačno radosno prihvatili ulogu olinjalih rockerskih prdonja, te zvuče kao da, osim što se u toj ulozi odlično snalaze, usput i sjajno zabavljaju. Bez ikakve ambicije da zvuče moderno, inatljivo su se okrenuli boljoj rock prošlosti, otišavši pritom i dalje nego prije. Psihomodo pop više nisu dakle hrvatski The Ramones, premda im ti skupa s Lou Reedom vječni uzori tu i tamo i dalje služe kao inspiracija (“Bejbi”), već su puno sličniji The Beatlesima i (pogotovo) Stonesima.

Album otvara starinski riff u stilu The Beatlesa ili The Shadows, kojim započinje pjesma “Supstance“, obojena daleko-istočnim zvukom koji vrlo priziva period ’60-ih kad je George Harrison bio fasciniran indijskom glazbom, a Stonesi snimali “Their Satanic Majesties Request”. I likovno oblikovanje albuma prati tu kvazi-istočnjačku psihodeličnu tematiku.

“Ona ludo pati” i “Hajde” su stopostotna riffologija iz škole The Rolling Stonesa, za potonju bi se zakleli da je to neki zagubljeni riff Keitha Richardsa. Što se tiče The Beatlesa, na albumu se nalazi obrada jedne njihove b-strane, pjesma “Kiša” (“Rain”).

“Donna” koja je već postala solidan hit, je cijela u stilu originalnog rocka pedesetih, a žestoka “Pleši, pleši” ima duhoviti tekst u stilu šund-horror romana za koji bi se dalo snimiti odličan video uradak.

Premda na “Ćiribu ćiriba” nema novih “Iste stvari” ili “Sexy magazin”, nakon par vrćenja sve pjesme s lakoćom ulaze u uho. Cijeli album zvuči čvrsto i ujednačeno, pa se može reći da Psihomodo pop odavno nisu zvučali ovako kompaktno i svježe.

Ovaj bi album stoga nakon svega mogao označiti početak novog poglavlja u njihovoj dugovječnoj karijeri. Pokazali su da su sposobni preživjeti usprkos svim mijenama na sceni, u glazbenoj industriji, te u ukusima publike, te su dogurali do faze kad ih se konačno počinje respektirati kao rijetke starosjedioce domaće rock scene koji još uvijek nisu rekli svoju zadnju riječ.