Psihodelični kauboji u punoj spremi

Tri godine nakon ‘povratničkog’ albuma “Roots & Echoes“, liverpoolski indie-rockeri su se vratili s novim albumom koji nas vraća debelo u glazbenu povijest s nizom psihodeličnih rock skladbi.

Rani uspjeh je očito bio prevelik teret za Jamesa Skellya i ekipu jer su vrlo brzo izgorjeli zbog vlastite gluposti i štancanja (blago rečeno) prosječnih albuma. Sada, kao da su potpuno neopterećeni ranijim i eventualno novim, budućim uspjesima, The Coral radi vjerojatno i najbolju glazbu u karijeri koja je lišena svih pretenzija da postane mega-seller.

Baš zbog toga “Butterfly House” bi mogao vratiti bend u žižu indie-rocka, tamo gdje im je zapravo trebalo biti i mjesto jer su mnogi manje talentirani bendovi napravili veću karijeru od The Corala koji se ‘drži postrance’ zadnjih pet-šest godina.

Ključ albuma “Butterfly House” je jednostavnost melodija koje su toliko psihodelične da ih se ne bi postidjeli niti The Flaming Lipsi, iako The Coral više brije na glazbu ’60-ih. i ’70-ih., posebno onog folk-rock dijela. Uz to se mora dodati da je album odlično isproduciran (John Leckie), pa pjesme povremeno dobivaju Spektorovske makinacije koje odlično leže uz Morriconeovsku dramaturgiju zbog čega vjerujem da bi Sergio Leone iskoristio pokoju skladbu za neki svoj spaghetti western da je još uvijek živ.

Kada sam rekao da je album lišen svih pretenzija za osvajanja top-ljestvica, mislio sam na to da ovdje nema pjesme koja će od prve svima leći kao što je to bio slučaj s “Dreaming of You” ili “Don’t Think You’re the First”, već je slučaj da svaka pjesma malo pomalo, ali vrlo sigurnim korakom, postaje sve draža svakim novim slušanjem. Karakteristične pop linije koje mnogi koriste da bi prodali singl, ovdje nisu isforsirane (ponovno pohvale za produkciju), već su izbalansirane tako da se osjete, a da ne dosade prilikom višekratnog slušanja (svaka čast onom tko može slušati Lady Gagine pjesme više puta zaredom).

“More Than a Lover” koja otvara album, možda i najbolje prikazuje neopterećenost benda sa svime oko sebe, jer ovakva pjesma bi nekad bila nabijena do maksimuma, a sada su se više prepustili psihodeliji zbog čega pjesma zvuči kao western The Beach Boysi, posebno zbog zaraznih harmonija koje prevladaju.

Ništa manje upečatljiva je “Roving Jewel” koju vodi ‘skrivena’ usna harmonika i potkradajući gitarski riff te orgulje koje se ubacuju nakon refrenskog dijela, “Walking In the Winter” je najbliža indie-pop baladi, dok najavni singl “1000 Years” koji je ostavljen za kraj albuma zvuči kao Prince u kombinaciji s The Beatlesima.

Kako Liverpool oduvijek daje veliki broj zanimljivih bendova, tako moramo The Coral ubrojati u one koji su obilježili ‘Merseyside zvuk’ u zadnjoj dekadi, iako su mogli postići i mnogo više da nisu zbog svoje gluposti previše brljali s albumima nakon vrlo hvaljenog prvijenca.

Danas možemo reći da je bend u potpunosti sazrio što je u principu i dokazao s prošlim “Roots & Echoes“, ali “Butterfly House” je ipak cjelovitije izdanje koje se približava rangu debija “The Coral” iz 2002, pa je prava šteta što su potratili većinu vremena između tih albuma.