Psihodelični folk s obronaka sjeverne Italije

Jedna od ljepših zanimacija u životu može biti traženje novih i zanimljivih bendova, posebno ako se ne ograničiš na komercijalne dijelove svjetske glazbene scene, a jedan od najboljih rezultata za to su C+C=Maxigross.

Ne treba previše trošiti vrijeme na sam naziv benda jer je očito glup prosječnom promatraču, ali je bitnije ono što oni proizvode, a to je predivna psihodelična folk glazba. Inače, bend je nastao 2009., te su zbog uspjeha EP-a “Singar” iz 2011. krenuli ozbiljnije skladati što je rezultiralo novim izdanjem koje je pred nama.“Ruvain” je nastajao u brdovitom dijelu sjevernije od Verone gdje bend stalno traži inspiraciju i rekuperira snage za nove pobjede. Upravo je iz tog razloga i “Ruvain” toliko moćan album, prepun psihodeličnih folk komada za koje se ima dojam kao da su rađeni na razrijeđenom zraku.Naravno, većina glavnih utjecaja dolazi iz daleke prošlosti, prvenstveno iz ’60-ih i ’70-ih prošlog stoljeća kada su karijeru započeli mnogi folk psihodeličari. Naravno, na tu osnovnu bazu, C+C=Maxigross nadodali su mnoge elemente kakve koriste moderni folk rock bendovi kao što su Fleet Foxes i Band of Horses, a rekao bih i The Coral i Devendra Banhart.

Takav spektar utjecaja uspjeli su vrlo fokusirano iskanalizarati u niz vrlo dojmljivih pjesama kojima raznolikost daje i različitost jezika na kojem pjevaju, a to su engleski, talijanski, španjolski i cimbrijski, jezik koji se već vrlo slabo govori, pa ih možemo smatrati i čuvarima tradicionalne kulture.

Kada slušamo uvodnu “Pamukkale in E” vidimo da na teritoriju Fleet Foxesa ima još brdo bendova koji bi mogli udarati jednakom snagom po psihodeličnom folku obojenim gospel momentima, a da sve zajedno zvuči kao sjetna himna s pašnjaka neke visoravni.

“Charleroi Poulet” više je šmekerska retro folk rock stvar na tragu The Corala, “Uno Tempo” zvuči kao neka stvar Arcade Fire kada je Régine Chassagne u prvom planu, u “A Freak Can” poigravaju se južnoameričkim folkom i afričkim ritmovima, “Lesha!Keyoo!See-Ya!” je najživlja, dok najduža “Testi’s Baker/Jung Neil” spaja već ranije navedene folk rock utjecaje i sanjivost Sigur Rósa.

Posljednjih nekoliko godina već me nekoliko bendova iz Italije uvelike oduševilo, pa je očito da i oni imaju podosta jaku indie scenu koja ne može doći do izražaja, baš kao i kod nas. I dok se kod njih forsiraju canzone, kod nas zabavnjaci uzimaju primat, ali princip je jednaki i baca dobre bendove na marginu glazbene industrije. Na svu sreću postoje mnogi blogovi i glazbeni zaljubljenici koji pozivaju ovakve bendove na turneje, pa ih imamo prilike preslušati u ovo moderno doba glazbene industrije.

Sam album “Ruvain” ima nekoliko slabijih stvari na koje ne treba previše trošiti riječi jer su u manjini, dok je većina vrlo skladna i suvereno vlada teritorijem koji su zacrtali. Već sa “Singarom” se osjetilo da bend ima mogućnost napraviti velike stvari, a “Ruvain” to svakako jest, jedan veliki ‘mali’ album.