Prozračno, razigrano i optimistično koračanje americanom

Naše regija postala je vrlo plodno tlo za americanu i srodne žanrovske odrednice što pokazuju odlično posjećeni koncerti i sve više odličnih bendova tog opredjeljenja. Ventolin se ubraja u takve.

Za opis beogradskog Ventolina najlakše mi je uzeti naše My Buddy Moose jer su vrlo srodni, s gotovo identičnim uzorima u kojima se miješa klasična americana s rock, folk, blues i psihodeličnim elementima da bi u konačnici pokušali napraviti idealnu pop pjesmu. Sljedeća podudarnost je i pjevanje na ‘materinjem’ engleskom jeziku…Prateće vokale na albumu otpjevala je još jedna važna karika regionalnog americana ogranka, Ivana Smolović. Što Ivana može i zna, dokazala je s vlastitim bendom Ika, dok je ovdje iz drugog plana plana ponovno pružila impresivne rezultate jer se njena boja glasa idealno stopila s vokalom frontmena Vlade Marinovića.

Cijeli album “Homebound” odiše nekim vrlo veselim i pozitivnim tonovima čime su pjesme dobile na svojevrsnoj radiofoničnosti, pa bi fanovi vrlo lako mogli naučiti sve refrene pjesama i zajedno zapjevati s bendom na koncertima što svakako diže atmosferu svakog nastupa.

Nema tu previše kemijanja niti eksperimentiranja, već je predložak ispunjen nizom klasičnih obrazaca koji mogu zadovoljiti svakog slušatelja kojemu su kantautori americana smjera, koji je eruptirao zadnjih desetak godina, najbolje što se dogodilo u glazbi uopće. Možemo ovdje čuti cijelu plejadu od Bright Eyesa do Willard Grant Conspiracya na jedan nijansu drugačiji način.

Naravno, malo toga je idealno, posebno u današnje vrijeme, pa tako i “Homebound” ima jednu veliku manu, a to je kratkoća albuma. Prateći razne bendove i izvođače diljem svijeta, zaključujem da se sve više autora odlučuju spremiti manje od deset pjesama na album što smatram premalo. Tako je i “Homebound” isporučio devet pjesama i svega pola sata glazbe na što bi mnogi rekli krađa, ali bolje da je ipak tako nego da su ga upotpunili s nizom blijedih ‘fillera’.

Budući da je sam materijal odličan, spreman sam malo progledati kroz prste na njegovu količinu jer samo budala bi ovako nešto mogla proglasiti promašajem i lošim albumom. Optimizam koji zrači cijelim “Homeboundom” ono je što trebamo sljedećih mjeseci da čim više napunimo baterije prije još jedne tmurne zime i novog vala nezadovoljstva koji će uslijediti nakon vruće, nikad uspješnije ljetne sezone.