Prozor u nakinđurenost osamdesetih

Petu obljetnicu rada njemački rockeri Hollywood Burnouts obilježavaju objavljivanjem drugog studijskog albuma.

Istog onog kojeg se velika većina bendova boji, a kojima se velika većina kritičara raduje, jer po inerciji, kao, unaprijed se zna da posjeduju potencijal za ‘popljuvati’. Ako se i ispostavi da nemaju, koga briga, to je drugi album i on ne valja. Srećom, ili bolje reći nesrećom, Hollywood Burnouts nije imao predobru i pamtljivu debitantsku prezentaciju, pa je ona kao takva unaprijed nudila amortiziranje eventualnih loših dojmova i za ovaj album.

No za nešto takvo nije bilo bojazni, jer za razliku od lanjskog “Excess All Areas”, ovo je jedan puno konkretniji, tvrđi, čvršći, kompaktniji, glasniji, siroviji i metalniji, a istovremeno melodičan i vedar album. Što se baš ne bi moglo reći po fotografijama benda, na kojima članovi izgledaju kičasto, glamasto i lutkasto, no ono što je najvažnije je to da su kreirali jednu vrlo zahvalnu kombinaciju u kojoj su heavy metal i hard rock preuzeli dominaciju nad glamom i slazeom.

Je li tome tako jer su promijenjeni basista i bubnjar, ne bismo mogli suditi sa sigurnošću, no ovaj je album bolji od svog prethodnika. Istina, nije baš nešto za što bi trebali dobiti nagradu za inovativnost, no u sveopćoj pomami za nakinđurenošću osamdesetih, napravili su jedan od zahvalnijih albuma. U konačnici, nije li i The Cult bio dosta dronjast, a imao moćne albume?

Najjači segment “Kick It Up A Notch!” izdanja je energičan i glasan sound s izrazito jasnom produkcijom, gitarski rad izgrađen je na čvrstim temeljima metala osamdesetih, s prožvakanim, ali istovremeno osvježavajućim, lijepo posloženim riffovima i solažama, izuzetno konkretnim ritmikama, pogotovo onim u razigranim bubnjevima s mnoštvom dinamičnih prijelaza. Odrješitije su i vokalne sekcije, koje tek povremeno zvuče mini-kastratski, no tu se ubace bak-up pjevanja i poprave stvar. Također, ne može se reći da su se previše udaljili od šabloniziranih strofa-refren-strofa izražavanja, no u njima nema previše ponavljajućih dijelova, a tamo gdje ih ima visoka energetska učinkovitost čini njihove konstrukcije podnošljivijima.

Zapetljaniji gitarsko-bubnjarski početak uvodi nas u jednu od boljih pjesama, nabildani hard rock “Ghost“, iako na momente djeluje dezorijentirano, predobre solaže i agresivni ritam “Out Of Hell” svrstavaju u red boljih pjesama, gdje možemo ubaciti i “Satan City Shuffle“, stvar s jakim uvodnim naslanjanjem na blues, nakon čega se preko glam i hard rocka transferira u žestok heavy metal s napadački orijentiranim solažama. Dobra stvar albuma je i ta da do svog kraja ne gubi na intenzitetu, pa se tako u završnom dijelu, u pjesmama poput agresivne “The Mirror“, koju na mahove umiruju povremeni srednji ritmovi, te srednjeritmične energetske bombice “L.I.A.R.“, nimalo ne gubi na kontinuitetu dinamičnosti.

Ono što nije baš bio nužno je obrada “Sweet Soul Sister” od The Culta, no kad je već tu, ne treba je prekočiti, a i putokaz je svima u pravcu kojeg benda se kretao album. Nije baš u rangu originala, no nije niti tragično loša. Nema dvojbe da je Hollywood Burnouts nakon nekonkretnog i slijepim služenjem glamu preopterećenog prvijenca snimio jedan moderan hard rock album, kojeg bi mogli povezati s drugom fazom The Culta. Album zahvaljujući kojem bi se unutar gabarita subžanra kojeg predstavlja mogao podići koju stepenicu više i postati bend na kojeg će ljubitelji takve glazbe u budućnosti makar i mrvicu ozbiljnije računati.